Kategorija: Dnevni blog

Dug je put do nekog određenog cilja u životu.
Jednostavno ideš.
Malim koracima.

Davno sam čitala puno knjiga. Bili su moji maleni putokazi. Neke od njih su ostavile trag koji je oblikovao dio osobnosti.

Shvatila sam čitajući Barbaru Ann Brennan da je taj naš put davno određen. Nije ni bitno tko ga je odredio, gdje je zapisan. Bitno je da lagano putujemo i prikupljamo spoznaje, vještine, znanja i iskustva.
U početku nismo ni svjesni toga koliko smo toga ponijeli u sebi. Tu i tamo, poput iskre, zasvijetle u nama.

Nisam poklonik religija.
Ne pripadam nigdje.
Trudim se poštovati sve one koji na taj način žive.
Privuku nas u određenim razdobljima života, što zbog tradicije, odgoja, okružja.
Možemo izabrati kad odrastemo želimo li to u svom životu ili ne.

Zašto je to bitno?

Zato što je teško živjeti i ne pripadati nigdje.
Promatraš te ljude oko sebe s kojim žarom i nadom se uklapaju u zajednice.
Postavljaš si pomalo mračna pitanja…Tko sam ja u toj životnoj priči? Zašto sam ovdje?…
Uglavnom se povlačiš i budeš tiho.
Ako sam ne razumiješ sebe, kako će te tek drugi razumjeti???

Cijelo to vrijeme potreban mir i odmor od zahuktalosti svijeta, ljudi i događaja pronalaziš u prirodi.
Ona te diže, sluša neizgovorene riječi, osnažuje, umiruje. Voliš sve ono što ti daruje kad ju gledaš, slušaš, dodiruješ i osjećaš.
To je posebna spona ljubavi. Trajna.

Sam početak stjecanja više znanja o njoj, datira negdje poslije rata. Nakon svih strahota koje je donio….sudjelovanje na seminarima o Ekologiji, bila je kao zvijezda koju sam lagano slijedila. Tako sjajna i čista.
Shvatila sam koliko malo znam. Koliko toga je skriveno i nedostupno.

Život kao život, borba za preživljavanje te baca na koljena. Pužeš. Zaboravljaš na puno toga što ti je bilo važno, što te je nosilo, uzdizalo.
Lutaš, ponovo tražeći taj zanos koji si nekad imao.

Čitaš i dalje. Ne više toliko puno, ali odabireš sadržaje koji te pomalo pune novim, dragim sadržajima.
Hrana za dušu.
Odbacuješ neke obrasce u kojima si živjela.
Odmičeš se od nekih ljudi, ili oni odlaze.

Tehnologija napreduje. Puno toga ti je na dohvat ruke. Toliko toga možeš pročitati, naučiti, isprobati.
U moru sadržaja pronalaziš i one tužne, mučne sadržaje koji te ostave bez riječi. Gledaš i gledaš…. i pitaš se …
Zašto?
Čemu toliko nasilja, uništavanja???

I ne možeš shvatiti.
I ne možeš prihvatiti.
Ostaje ti tuga i nemoć.

Advice from An Old Farmer

Your fences need to be horse-high, pig-tight and bull-strong.

Keep skunks and bankers at a distance.

Life is simpler when you plow around the stump.

A bumble bee is considerably faster than a John Deere tractor.

Words that soak into your ears are whispered… not yelled.

Meanness don’t jes’ happen overnight.

Forgive your enemies; it messes up their heads.

Do not corner something that you know is meaner than you.

It don’t take a very big person to carry a grudge.

You cannot unsay a cruel word.

Every path has a few puddles.

When you wallow with pigs, expect to get dirty.

The best sermons are lived, not preached.

Most of the stuff people worry about ain’t never gonna happen anyway.

Don’t judge folks by their relatives.

Remember that silence is sometimes the best answer.

Live a good, honorable life… Then when you get older and think back, you’ll enjoy it a second time.

Don ‘t interfere with somethin’ that ain’t bothering you none.

Timing has a lot to do with the outcome of a Rain dance.

If you find yourself in a hole, the first thing to do is stop diggin’.

Sometimes you get, and sometimes you get got.

The biggest troublemaker you’ll probably ever have to deal with, watches you from the mirror every
mornin’.

Always drink upstream from the herd.

Good judgment comes from experience, and a lotta that comes from bad judgment.

Lettin’ the cat outta the bag is a whole lot easier than puttin’ it back in.

If you get to thinkin’ you’re a person of some influence, try orderin’ somebody else’s dog around..

Live simply. Love generously. Care deeply. Speak kindly. Leave the rest to God.

Don’t pick a fight with an old man. If he is too old to fight, he’ll just kill you.

Most times, it just gets down to common sense.

Author Unknown

Nakon duga, duga, duga vremena.
Krasan osjećaj!
Dolazi negdje iz dubine bitka.

Tolike godine traženja, lutanja. Krivih putokaza. Magle. Labirinta iz kojeg ne nalaziš izlaz.
Tunel, s naznakom slabašnog svjetla na kraju.
Preispitivanja.
Kopanja po sebi. Čišćenja nagomilanog. Obrazaca, navika, stereotipa, i suludih okvira iz kojih žudiš pobjeći.
Odluke, padovi, pokleknuća….prašina, pa ponovo.

Godine čitanja.
Učenja.
Proučavanja.
Isprobavanja.
Odbacivanja.
Nikako da se ono u glavi, u mislima posloži. Pričaš jedno, radiš drugo.

Moje putovanje u bojama.
Pisanje godinama. Traženje sebe u riječima.
Jedino što sam znala…nema povratka.

I dođoh do toga.
Moga blaga.
Sebe.

I onaj divan osjećaj kad te nije briga što drugi o tome misle. Konačno svoja.
Vegan.
Možda bi to trebalo velikim slovima???
Ali, ja malena, pa neka mi i slovca ostanu malena.

Lijepo je to kad shvatiš da sve ono što su za me bili neki sitni znakovi na putu….odjednom dobiju sad drugu dimenziju. Tada ih nisam znala pravilno iščitati. No, bili su uporni. U mojim tišinama, valjda kad bih stigla na određeni level…pojavili bi se kao krijesnice u mraku. I onda opet tumači, istražuj, kopaj….

Teško je izletjeti iz stereotipa.
Okvira u kojem smo godinama sigurno obitavali.
Nigdje se nisam osjećala „dovoljno dobro“. Nisam se uklapala. Probavala ovo, ono…
Religije me zbunjivale. Nije to moje.

Ovo je taman za me.
I taj krasan osjećaj koji te preplavi. Ne znam ja još puno tih sitnica. Uvijek mi ostaje ona dječja razigranost učenja i istraživanja, eksperimentiranja.
Hoću li više pisati, ne znam.
Hoću li dolaziti tu, ne znam.

Toliko toga moram još saznati o prirodi.
Ona je magična uistinu.
Zagonetna. I vječni izvor za one koji se u njoj dobro osjećaju.

(p.s. Pogledam sad naslov mape u kojoj piskaram na računalu : „ Što je najteže?“ … 😀 )

“Gledao je oko sebe kao da prvi put vidi svijet.
Lijep je bio svijet, bio je šaren, neobičan i zagonetan, bio je svijet!

Tu je bilo modro, tu žuto, tu zeleno, plovilo je nebo i rijeka,
stajala šuma i gorje, sve lijepo, sve zagonetno i magično, i
usred toga on, probuđeni, na putu k samome sebi.”

Herman Hesse

Antoine de Saint-Exupéry – Zemlja ljudi (1939)

Francuski pisac rođen 29. juna 1900. godine u Lionu.

Na današnji dan.

Volim ga zbog njegove knjige Mali princ. Ono, baš volim.
Toliko divnih misli u njoj koje te prate i prate i prate.
Poput magije uvuče se to zvjezdano nebo i taj planet negdje duboko u nas, barem u mene.

Knjigu Zemlja ljudi nisam čitala.

Danas, lutajući ponekim stranicama virtualnog svijeta pronađem jedan citat iz te knjige, koji me potaknuo na razmišljanje.

“Kad postanemo svjesni svoje uloge, čak i najskromnije, samo tada ćemo biti sretni. Samo tada ćemo moći živjeti u miru i umrijeti u miru, jer ono što daje smisao životu, daje smisao i smrti.”

Nadam se da je vjerodostojan, jer često citiramo nešto krivo što nam nude.

” Kad postanemo svjesni svoje uloge, čak i najskromnije, samo tada ćemo biti sretni. ”

Svjesnost.
Uloga.
Najskromnija.
Sreća.

Koliko toga čovjek prođe po životnom putu, u potrazi za svojom ulogom?
Koliko vremena provede razmišljajući i čineći?
Koliko propitujemo sami sebe o svrsi i namjeni onoga što činimo?

Možda je prerano donositi neki zaključak, jer sam toliko puta već samu sebe iznenadila novim ulogama. Iz jedne u drugu. Uskočim, dobro mi, lijepo, i onda……..kao nije ipak to “ono”. Iako ne znam kako “ono” treba biti, ja idem dalje.

Vraćam se na naslov – > Zemlja ljudi.

Već nekoliko godina se trudim preći na vegetarijansku prehranu.
Ovaj put to već fino i dugo ide. Skromno, prema mogućnostima koncipiram si prehranu biljnog porijekla. Ostala mi jaja samo, inače skoro pa vegan.

Pazim na recikliranje, razdvajam strpljivo otpad, pazim i na onaj zero waste koliko mogu i kad, odlažem pravilno.

I dok sve to radim…imam taj neki blago sretni osjećaj u sebi. Ispunjenje.

Možda je to ipak ono što daje smisao mom životu, najskromnija uloga, ali i radost i mir u meni.

Hvala ti Antoan za sve ono što si ostavio nama svojom ulogom. 🙂

Kad se odmakneš od zidova, priroda te iznova zadivi.

Zaustavim misao koja juri…
i dozvolim duši
odmor u blagosti.

Strašno smo daleko u budućnosti moje mladosti, a u srednjem vjeku mojih očekivanja od te budućnosti.

Veselje.

To je onaj sretni trenutak u kojem ti tijelo vrije. Pa ne mora baš, ali ono je živo! Duša ti se smije, a sve boje se preliju u neke svijetle i treperave. Lebdiš na nekim antigravitacionim poljima koje je izmislio tvoj mozak, a percepcija nema pojma o tome, jer i ona uživa u smjehu.

Nekak tako….

Tuga.

To je onaj teški trenutak kada sve izgleda sivo i bezbojno, u stvari je u margini svijesti i percepcije. Sve je usredotočeno na uzrok. Tijelo je teško, preteško i sve sile te vuku nekuda dolje, nekuda u dubinu, dok se boriš za slijedeći dah. Dok se boriš za volju prema naprijed.

Nekako tako…

Ogorčenost.

Mojoj neukoj pameti ovo dođe kao uvijanje u tugu. No, ipak ne onu tugu, zdravu tugu, koja te obuzme i prođe, podsjećajući te da si živ i da sve mora biti u balansu. Ogorčenost je izabrani put u negativu. Ne jednom izabrani, pardon. To je splet izabranih putova koji su nekoga doveli u ogorčenost, a nju isti prigrli …hmm prigrli – to bi bilo kao da joj se raduje, ali nema radosti u ogorčenosti. Ona iz radosti radi novu ogorčenost. Čak se ni tugom ne naslađuje, već i od nje ima ogorčenost. Sluzava memla jada i mučenja, koja se proteže u budućnost,a od prošlosti se hrani. Prekriva svijest i vara je da je sve iluzija i da je jedini spas u ogorčenosti. U tome stanju, to je jedini put i sa tog puta se ne vide izlazi.

Eh..to je..baš sad. Definicija za “baš sad”. (“sad” eng. – tužno)

A “sad”..i “baš sad” je onaj tren u kojem se sjetiš da si živ i da si prisutan tu gdje jesi i svugdje drugdje gdje ti mašta može zaorati ispod površine percepcije.

Baš je ludo to “baš sad” 🙂

nije bas Bodjicna..ali je doobar vidijo 🙂

Svega ovog ne bi bilo da nema….