Nekako

Zadnjih dana, bolje rečeno tjedana, sve ja to nešto zbrda zdola pišem. Imam i cilj pisanja : povratak u neko svoje prepoznatljivo stanje.

Danas mi sine misao…možda je to sve uzročno-posljedična veza proljeća.
Lijepo to dočaravaju stihovi Crvene jabuke – Nekako s proljeća, sva sam si od ludila.
To je sigurno to.
Prvo te uznemiri, pa te pusti, pa te opet primi, pa traje, pa se smiri.
Garant je to.

Moj problem je što me toliko toga ufati odjednom.

Ono što je negdje duboko u meni, i iznova svakog proljeća me zdrma i rastuži je : zemlja.
E, to mi je boljka pregolema.

Moj komad zemlje. Moj vrt. Moj cvjetnjak. Mali voćnjak.
Kao u magli se pojavi i neki kućerak iza toga.
K’o luda Mara (nemam pojma zašto se to reče u narodu tako ) hodam okolo i virim u te okućnice, i uzdišem.
Prebirem po stranicama o vrtlarenju, vrstama, načinu.

I onda se normalno rastužim.
Nakupujem ja cvijeća za moj balkonek, i sredim da mi je lijepo i mirisno i šareno, ali….
Tješim se (no baš se ni ne utješim) kako mnogi nemaju ni to, kako su gladni, bolesni, siroti negdje.

Nisam ja više ni za neke velike akcije na vrtu…no, duša ne miruje.
Sniva snove koji su nedostižni.
Onda samu sebe bacim u još veću dozu ludovanja.

Učilo me od malena da zemlja hrani ljude.
Treba ju poštivati i voljeti.
Znam ja da ni klima i te sitnice oko nje nisu više kao nekad.
Vjerojatno je čovjeku najteže kada puno toga zna, ali si ipak ne može pomoći i te sne ostvariti.

Nekako s proljeća, sva sam si od ludila.
Bude prošlo.