Izvor slike: Antoine de Saint-Exupéry – Zemlja ljudi (1939)
Francuski pisac rođen 29. juna 1900. godine u Lionu.
Na današnji dan.
Volim ga zbog njegove knjige Mali princ. Ono, baš volim.
Toliko divnih misli u njoj koje te prate i prate i prate.
Poput magije uvuče se to zvjezdano nebo i taj planet negdje duboko u nas, barem u mene.
Knjigu Zemlja ljudi nisam čitala.
Danas, lutajući ponekim stranicama virtualnog svijeta pronađem jedan citat iz te knjige, koji me potaknuo na razmišljanje.
“Kad postanemo svjesni svoje uloge, čak i najskromnije, samo tada ćemo biti sretni. Samo tada ćemo moći živjeti u miru i umrijeti u miru, jer ono što daje smisao životu, daje smisao i smrti.”
Nadam se da je vjerodostojan, jer često citiramo nešto krivo što nam nude.
” Kad postanemo svjesni svoje uloge, čak i najskromnije, samo tada ćemo biti sretni. ”
Svjesnost.
Uloga.
Najskromnija.
Sreća.
Koliko toga čovjek prođe po životnom putu, u potrazi za svojom ulogom?
Koliko vremena provede razmišljajući i čineći?
Koliko propitujemo sami sebe o svrsi i namjeni onoga što činimo?
Možda je prerano donositi neki zaključak, jer sam toliko puta već samu sebe iznenadila novim ulogama. Iz jedne u drugu. Uskočim, dobro mi, lijepo, i onda……..kao nije ipak to “ono”. Iako ne znam kako “ono” treba biti, ja idem dalje.
Vraćam se na naslov – > Zemlja ljudi.
Već nekoliko godina se trudim preći na vegetarijansku prehranu.
Ovaj put to već fino i dugo ide. Skromno, prema mogućnostima koncipiram si prehranu biljnog porijekla. Ostala mi jaja samo, inače skoro pa vegan.
Pazim na recikliranje, razdvajam strpljivo otpad, pazim i na onaj zero waste koliko mogu i kad, odlažem pravilno.
I dok sve to radim…imam taj neki blago sretni osjećaj u sebi. Ispunjenje.
Možda je to ipak ono što daje smisao mom životu, najskromnija uloga, ali i radost i mir u meni.
Hvala ti Antoan za sve ono što si ostavio nama svojom ulogom. 🙂
Legenda 🙂