Slobodna!

Nakon duga, duga, duga vremena.
Krasan osjećaj!
Dolazi negdje iz dubine bitka.

Tolike godine traženja, lutanja. Krivih putokaza. Magle. Labirinta iz kojeg ne nalaziš izlaz.
Tunel, s naznakom slabašnog svjetla na kraju.
Preispitivanja.
Kopanja po sebi. Čišćenja nagomilanog. Obrazaca, navika, stereotipa, i suludih okvira iz kojih žudiš pobjeći.
Odluke, padovi, pokleknuća….prašina, pa ponovo.

Godine čitanja.
Učenja.
Proučavanja.
Isprobavanja.
Odbacivanja.
Nikako da se ono u glavi, u mislima posloži. Pričaš jedno, radiš drugo.

Moje putovanje u bojama.
Pisanje godinama. Traženje sebe u riječima.
Jedino što sam znala…nema povratka.

I dođoh do toga.
Moga blaga.
Sebe.

I onaj divan osjećaj kad te nije briga što drugi o tome misle. Konačno svoja.
Vegan.
Možda bi to trebalo velikim slovima???
Ali, ja malena, pa neka mi i slovca ostanu malena.

Lijepo je to kad shvatiš da sve ono što su za me bili neki sitni znakovi na putu….odjednom dobiju sad drugu dimenziju. Tada ih nisam znala pravilno iščitati. No, bili su uporni. U mojim tišinama, valjda kad bih stigla na određeni level…pojavili bi se kao krijesnice u mraku. I onda opet tumači, istražuj, kopaj….

Teško je izletjeti iz stereotipa.
Okvira u kojem smo godinama sigurno obitavali.
Nigdje se nisam osjećala „dovoljno dobro“. Nisam se uklapala. Probavala ovo, ono…
Religije me zbunjivale. Nije to moje.

Ovo je taman za me.
I taj krasan osjećaj koji te preplavi. Ne znam ja još puno tih sitnica. Uvijek mi ostaje ona dječja razigranost učenja i istraživanja, eksperimentiranja.
Hoću li više pisati, ne znam.
Hoću li dolaziti tu, ne znam.

Toliko toga moram još saznati o prirodi.
Ona je magična uistinu.
Zagonetna. I vječni izvor za one koji se u njoj dobro osjećaju.

(p.s. Pogledam sad naslov mape u kojoj piskaram na računalu : „ Što je najteže?“ … 😀 )