Ljubavi

Nisam dugo ništa napisala. Ni riječi, ni slova. Pomislila sam da je taj način moga opuštanja, razmišljanja, odmaranja… nestao. Negdje se izgubio.

Bila sam daleko od svoga doma. Izbivala iz poznatog okružja. Upoznavala nove ljude, nove običaje, kulturu. Put je bio za mene velika doza straha, uzbuđenja.

Let do Amerike, točnije Floride traje sveukupno s presjedanjem i čekanjem oko 22 sata.
Sve su to nova iskustva koja bude u tebi emocije.
Bila tamo skoro 3 mjeseca. Nauživala se svojih najmanjih. Vidjela toliko toga da bi mi trebalo puno , jako puno blogova da to sve opišem.

Ono što je mene jednostavno “raspametilo”, ono zbog čega mi je srce divlje tuklo…je priroda.

Sve ostale stvari, način života ljudi tamo…sve je to bilo negdje krajičkom oka primljeno u fokus, ali priroda….

Maksimalno, koliko nam je slobodno vrijeme dopuštalo obilazili smo upravo tu divotu.

Ocean, sve njegove boje, miris, okus, snaga, i ona prekrasna bijela čipka koju bi pleli valovi po pijesku.
Palme, stotine, tisuće njih, raznih vrsta koje plijene svojom visinom, vitkošću.
Školjke koje leže u pijesku i kao da čekaju da ih neki šetač podigne i zadivi se njihovom ljepotom.
Grmovi prepuni cvjetova koje iznenađuju oblikom, bojom, mirisom. Predivno uređeni vrtovi, parkovi. Zeleno, zeleno, zeleno.
Oblaci. To je nešto posebno. Bijeli jastuci koji vrludaju plavetnilom (uvijek, gotovo svaki dan je vedro i vruće, jer to je Florida), i imaju nešto što ovi domaći naši nemaju. Tako su nisko dolje, blizu. I noću, dok uživaš u mirisu i tišini oko tebe, oni su tu, isprepleteni između zvijezda.
Čak su i životinje tamo nekako pitome, motaju se po naselju, oko kuća…ptice, patke, vjeverice, iguane, sove. Viđaš ih svaki dan, kao male prijatelje.

Imaju prekrasno uređene vrtove, nalik na prašume…u kojima možeš vidjeti ptice, flamingose, oposume, pa čak i aligatore.

No, ono što mi je dirnulo dušu i još me ne pušta…je Butterflay World.
To je mjesto za duše. Ulaskom u prostore gdje obitava stotine, tisuće leptira jednostavno ti izmami suze i ostavlja bez riječi.
Svijet ljepote, razigranosti boja tih malih bića koji te okruže, dolaze na ruke, glavu…i divna tiha glazba koja te prati putem.
Nema toliko divnih riječi da se to opiše. Treba to doživjeti…i pamtiti.

Ono što je najljepše od svega…kao da su ostali i dalje u meni. Tu su. Griju nekom neobičnom ljubavi.

Možda su zbog toga riječi i utihnule.

No, ono što je ostalo u meni, pokušavam oslikati. I ide mi. Moji leptiri. Moje ljubavi.