Izbor

Polako ti se otvaraju neki novi vidici.

Nad šumom informacija polako se diže magla koja ju je obavila.
Postaješ svjestan koliko malo znaš o onome što je oko tebe, i u tebi.

Ima li čovjek pohranjena znanja oduvijek u nekim spremnicima pa se ona sad nježno oslobađaju???

Jesmo li došli na ovu pozornicu s već odabranim ulogama?

Vječna pitanja o kojima ne znamo ili tek naslućujemo njihove odgovore.

Osjećaš se kao ona mala curica davnih godina kad je prvi put sjela u onu drvenu klupu, pred zelenu ploču i željno čekala što će se događati. Tamo sam imala učiteljicu Vjekoslavu.
Sada ostaješ sam i lutaš skupljajući zrnca znanja.

Pomalo ti bude žao što to sve nisi prije naučio, ili što jednostavno nisi mario za takve stvari.

Ljutilo me što i prije nisam znala neke stvari.

Volim stabla, volim šume zbog njih. Znaš da su ona tu i zbog kisika koji mi obilato koristimo svakim udahom.
Kako ne znam njihova imena???
Divim mu se, stojim ispred ili ispod njega, a ne znam mu ni ime.
Tužno.
No, valjda bi desetak njih znala i mogla prepoznati , ali…tužno je to.

Šećeš livadom , a iz nje niču predivni sitni cvjetići, travke…i opet ne znaš im ni ime. Puno njih je ljekovito i koristi se u farmaciji, ali….ti ne znaš ni ime njihovo. Samo im se diviš.
Gledaš pčele i leptire oko tebe kako lete oko njih, i opet tako malo znaš o njima.

Oblaci oko tebe, zvijezde oko tebe…i o njima tako malo znaš.
Tužno.

Mogla bi ja tako do sutra tipkati o toliko divnih stvari oko nas o kojima ne znamo toliko toga.

Kad čovjek živi sam dugo, dugo godina ima određenu prednost.
Može početi kreirati život onako kako misli da je osobno za njega najbolje.
Više ne mora skrbiti i snositi odgovornost za obitelj, djecu, partnere, prijatelje.
Ima izbor što učiniti s danima koji su mu darovani, duboko svjestan da im ne zna broj koliko će ih još biti.

Ima odgovornost prema sebi.

U vremenu kojem živimo , brzom, prepunom izmjena, ljudi više nemaju baš vremena jedni za druge. I to vrijeme koje si i posvete nije prožeto osjećajima, već nekom vrstom puke obveze ili poštovanja. Što bi rekli…reda radi.

U takvim trenucima čovjek možda otkrije činjenicu da mu je konačno darovano da „iskoči“ iz svega onoga što ga je do sada vezalo.

Živjeti po svom nahođenju.

Kad činiš takve izbore, opet znaš da će te mnogi oko tebe malko čudno gledati, jer si se odmakao od većine.
Svjesno izabereš drugačiji način promišljanja i življenja.

Sve one fotografije, članci, knjige, brojke, dokumentarni filmovi konačno pronađu mjesto u tebi. Jednostavno više ne možeš natrag.

Cijena svega toga je mir.
Legneš uvečer u krevet svjestan da si se trudio da puno tih dragih bića zbog tebe ne trpi nasilje u svojem životu.

Ne osjećaš se zbog toga ni bolji ni veći od drugih ljudi.
Samo si izabrao biti svoj.

Bar nešto.