Nepotrebni

Tema koja je kompleksna i teška za probaviti, jer seže introspektivno u sociologiju, stvar je osobnosti, svjesnosti, empatije, osjetljivosti, emocionalnosti..i jos puno -sti, a koje nisam ovdje spomenuo.

Kao prvo, u mojem je mnijenju, da čovjek nije otok, socijalno je biće koje svoje potrebe i obveze pribavlja i odrađuje u suradnji sa drugima. Definicija nije potpuna, no ovdje bitna riječ SURADNJA. Naime, ukoliko pogledate društva pa i civilizacije, sve je išlo naprijed dok je bilo suradnje. Kada je počelo natjecanje, onda su došla sranja i završavala su ratovima, porobljavanjem ..itd.

Ukoliko uzmemo suradnju kao pokretač i sistem života, dobiti ćemo, kao rezultat, društvo koje je empatično prema svakom pojedincu. Međusobno pomaganje ne ostavlja nikoga otraga..iako uvijek netko mora biti otraga. Često su to bolesni, stari, djeca, potrebiti. Nema druge potrebe za okupljanjem u grupe u smislu natjecanja, premoći, prevage ili inog. Hmm..dok se ne pojavi..no vjerujem da bi takvo društvo moglo to prevladati.

Znam, utopija.

No, opet, svaka stvar polazi od jedne točke. Točka u sociologiji je jedna persona. Osoba sa svojim unutarnjim svijetom i organizacijom, navikama..i inim (oči ..na primjer). Svojom interakcijom sa ostalim personama stvara društvo i društvene navike, organizacije. U nekakvom skladu, dogovoru, kompromisu. Da ne duljim dalje sa uvodom, jer mislim da je jasno što hoću napisati, a svaka nova rečenica otvara novi svijet za objašnjavanje i seciranje.

Problem je današnji socijalni svijet. Današnja persona. Gramziva, zavedena, bez empatije, bez duše. Kao takva, trudi se, kao i biljke u džungli, naći svoje mjesto pod suncem. I onda je to borba. Borba bez poštede. Izvitoperene i nametnute vrijednosti je toliko deformiraju da u uvodu spomenuto nema veze, možda u tračcima, sa realnim životom takve persone.

Nije?

Uzmimo, na primjer. Jednu običnu osobu koja radi u nekom poduzeću sasvim jednostavan posao i time privređuje za život. Iz početka je mlada i nadobudna, pomalo naivna. Radi svoj posao, trudi se učiti, zapinje, ali ide. Nije lova neka, ali savladala je posao i gura. Onda, uz sve primarno, u njen život dođu druge obaveze ili ispunjenje želja. Tu se komplicira. Diže se kredit..koji opet..mora odobriti šef, pa direktor. Pa se nema baš za upotpuniti uvjete za kredit. Snalažljiva persona, kako i treba biti, malo se ulaguje šefu, malo direktoru, pa se navuku stvari da se upotpune uvjeti. Naravno, ako je već pomogao, šef treba neku nadoknadu, pa je uzima u obliku usluga, kojekakvih..prekovremenih..mimo posla. Direktor je, opet viši po rangu, pa i on treba neku nadoknadu, pa preko šefa, pa direktno. Naša jadna persona plaća dvostruka svoje želje i obveze. No, ukoliko odbije nadoknaditi, izbacuje se iz ekipe i buduća joj pomoć nije dostupna. Ušla jeu žrvanj i može skvičati do mile volje, van nema. Obaveze pritišću s jedne strane, želje s druge, šef s treće, direktor s četvrte. Život prolazi u žrvnju. I to je još ok, ali pojavljuju se i druge želje, a naša persona nikada nije i neće potpuno svojim nadređenima vratiti za uslugu. Sada se treba opet umiliti, no sad je tu ekipa koja isto ima želja i potreba. Šef i direktor imaju ograničene mogućnosti i ne mogu (čitaj: ne žele)svima ispuniti potrebito. Natjecanje, podmetanje, krš i lom.

Opet, to ima i svoje beneficije. Kada ti nešto zatreba, tu je ekipa iz žrvnja. Pokrpat ćemo nešto i tako to život gonja, jelte.

Nemojte misliti da je ovdje šef ili direktor negativac. Uvijek je netko šef ili direktor. Ne bi bio to da nije podoban…ili sposoban. Tu sam malo zmunjen.

Što je s onima koji ne idu tim putem?

Takve osobe ne trebaju nikome. Iz početka ih se vrijeđa i vrši se mobing nad njima. Kao što psi ovčari reže i ujedaju ovce da ih “privedu na pravi put” do tora, tako i društvo tjera takve ljude “na pravi put”, pa se pressing povećava. Stalno ih se ponižava i maltretira, obezvrijeđuje. Ne poštuju se niti njihova osobnost, snaga, pa ni ljudska prava. Dapače, što je persona jača, kvalitetnija i bolja, to je pritisak veći i žešći.

Jednako tako, osobnosti koje nisu u takvom trendu, nailaze na iste stvari izvan radnog okruga, pa čak i u porodičnom okruženju. Crne Ofce?

Naravno, ovo je samo primjer. Na žalost, mnogi će prepoznati obrazac u kojem jesu ili su se našli.

Da ne duljim, jer pretpostavljam da je point ulovljen. Tu sam naveo zdravu osobu kao primjer. Što je sa bolesnima ili ljudima sa posebnim potrebama? Djecom koje isi takav sistem uči izvitoperenosti. Čak je ovdje praćen jedan smjer tog “krivog” puta, što je sa ostalim smjerovima? Ne priznajem floskule u kojima se tvrdi da društvo brine za takve osobe. U stvari..istina je..brine društvo, ali ne gradske uprave i ine agencije, kakvevec institucije, već organizacije malih ljudi bez političkog backgrounda. Obično u dugovima i bez sredstava. Možda i postoje službene ustanove i organizacije, no..opet, koliko je naših, ovdje spomenutih persona uključeno u takvu pomoć? Pitanje je i tko je zaposlen u njima i na koji način sprovodi brigu. Svakakva pitanja se tu pojavljuju.

Ispadam negativac i antidruštveni element. Navlači se pitanje, zašto? Zašto svatko tko primjećuje ispada negativac i antidruštveni element.

Vau vau, gric..mrš u tor!!