Izvor slike:

Prije par godina napisano, ali još uvijek vrijedi ?

2007

kako se meni čini…vraćamo se u srednji vijek…

svaka civilizacija ide prema svom vrhuncu i tamo ostaje – ukoliko je dovoljno napredna ili se srozava na one korjene s kojih je počela..ili i niže ovisno o devastaciji koju vrhunac pokrene… ukoliko neće doći do rata koji će nas baciti u kameno doma…srednji vijek nam ne gine…

zapamtiti ću da stavim cijev neku da mi fekalije idu van iz kuće i oko kuće, pa u zemlju…i time ću rijesiti problem “kuge”..koja je danas ušla u naše kuće putem fekalija iz medija..barem nešto :))

opet..sudeći po fekalijama kojima smo zatrpani od kućnih ljubimaca okolo… nema nam spasa ni od kuge ?
ne razumijem da je nekome problem potegnuti vodu nakon obavljene nužde, kad nam je već civilizacijski napredak donio WC (water closet)..jednako tako ne razumijem kako se ne može očistiti nakon što vas voljeni kućni ljubimac dampira pozamašnu količinu fekalija (čvrstih) na ulicu ispred nečijeg dvorišta…ma ja sam ograničen i glup..nema veze..

opet.. i opet..nije ni čudno to…kad vidiš djecu nasih građana koja se igraju po ulici i uriniraju di stignu dok im roditelji rade i grbače da im plate školovanje i sve ino što im treba/ne treba, a pri tome jos pričaju na mobitel sa vršnjakom koji je nekih 20tak metara dalje od njega… ma da.. sve je to kriv kućni odgoj… škole nemaju veze s tim..u školama se ionako ništa ne nauči..jer nastavnici tamo služe samo da “čuvaju” tu djecu i da trkeljaju nešto što bi ovi trebali zapamtiti….ali nikoga to nije briga..veća je briga što je rek’o Bandić, Kerum ili ine freak-individue lokalne i oblokalne politike i neke nazovipoznate osobe iz seljačkog balkanskog miljea, iz čistog sponzorušastog motiva, nazvana estradna ili politička, scena…ma je..scena ? kao i moja cijev za fekalije :))

fekalije

ma da…ma daaa…nije uopće bitno što nitko ne daje ni pišljiva boba za neke normalne stvari..što nam se na izborima kandidiraju lopine i idijoti (“j” ovdje stoji namjerno kao superlativ idiotu), a mi kao poslušne ofčice idemo glasati za nekog od njih koji je nešto obećao, a kasnije nitko neće imati pojam o čemu se ti to buniš…ako se ikad dodješ buniti…ili ..opet..nećemo ići glasati iz bjesa jer su takve stavili na listu, pa će jataci idijotski malkoc iskoristiti glasiće koji nisu pisnuli, ali ni vrisnuli…samo šaptom pali…. fekalije

nema tu velikih i malih slova..samo mala… jer ionako nitko ne pridaje pažnju… kao da je bitno.. nije bitna ni misao..nije bitno ni ono što sam ja ovdje pisao… bitno je da sve ide u krasnu materinu i nazad u srednji vijek…

pa nije ni to loše.. ionako tada ljudi nisu znali čitati ni pisati..kao ni danas.. nije sve to tako jako strano i daleko… od slova do wecea…samo fekalije…

srednji vijek je već tu..uštedio nam je put :)))

Izvor slike:

…I tako, danas sam malo podjetinjila i pogledah “Malog princa” ponovno. I pitam se:”Jeli ovca pojela ružu?” To odrasli zaista ne razumiju i reći će:”Kakva žena, kakvo pitanje?” No briga me….

Izvor slike:

Još sam, kao vrlo mala ,naučila čitati.
Imala sam starijeg brata koji je , naravno, bio moj uzor i sve što je znao, mogao on, morala sam znati i naučiti i ja.
On je čitao, pa sam čitala i ja i tako je ta navika i ljubav prema pisanoj riječi rasla kroz djetinjstvo,mladost i ostala do danas.
U to vrijeme nije bilo dječjih programa ,(ma do moje osme godine na Tv-u smo vidjeli samo talijanske kanale, jer signal iz Zagreba nije prebacivao preko Velebita) i kod svakog lošeg vremena,kad se nije moglo u park ili dvorišta, ja sam čitala.
Mijenjali su se naslovi, teme….kad sam prerasla Medu Winnie-ja, Pipi Dugu čarapu, Vlak u snijegu…nastavila sam odrastati čitajući. što uz obaveznu školsku lektiru, što po nekom osobnom izboru.
U današnje vrijeme, kad nam je internet otvorio svijet,pružio svakojake mogućnosti, u vrijeme digitalizacije, čitam i putem računala,volim i kratke i duge priče, poeziju, blogove.. ali, još uvijek ipak, najviše volim negdje ,u tihom pretincu doma, imati knjigu i ne dopustiti da se na nju predugo spušta prašina.
Biram naslove uglavnom prema raspoloženju , u sivim zimskim danima čitam raznoliko, prozu,putopise, poeziju , dok , npr. na godišnji odmor sa mnom idu trileri, ili “chick-lit ” ,lagano štivo,tekstovi s puno smijeha , suza i ljubavi….(ah, ljubavi 🙂
Imam, naravno, listu omiljenijih mi pisaca , a volim se osloniti i na nečiju preporuku ,ili na pročitanu recenziju.

Knjiga , po Wiki opisu, ima definiciju: tiskana kolekcija papira s najmanje 49 stranica ..
svi oni koji vole knjige ,mislim kako se ne bi baš suglasili s Wikijem 😉
Te “tiskane kolekcije papira” naučile se me toliko toga, natjerale na razmišljanja, pokazale mi svijet za koji i nisam znala da je tu, oko mene, rasplakale me, nasmijale, natjerale da propitkujem svoje stavove i već formirano mišljenje o koječemu..
Neke su postale poput sigurnih,toplih luka, priče kojima se vraćam, jer ih sa svakim čitanjem iznova osjetim .
Da ne duljim više.. napisala sam ovo zato što sam se, eto, upravo vratila od onih Šveđana (da ih sad ne reklamiram) i konačno , ispunit ću si dugogodišnju mi želju ..
oslobodila sam dio prostora jednog zida , sad našla, po cijeni povoljne, a veličinom odgovarajuće police, koje će ga pokriti, onako, od poda do stropa i koje će biti novi “dom” za sve moje, godinama skupljane, ukoričene prijateljice.
Nije kineski, knjižni će to biti zid(ić) .

“Čitajmo!! Plešimo!! Te zabavne radnje nikada neće naškoditi svijetu” (Voltaire )

.