Kategorija: Dnevni blog

Polako ti se otvaraju neki novi vidici.

Nad šumom informacija polako se diže magla koja ju je obavila.
Postaješ svjestan koliko malo znaš o onome što je oko tebe, i u tebi.

Ima li čovjek pohranjena znanja oduvijek u nekim spremnicima pa se ona sad nježno oslobađaju???

Jesmo li došli na ovu pozornicu s već odabranim ulogama?

Vječna pitanja o kojima ne znamo ili tek naslućujemo njihove odgovore.

Osjećaš se kao ona mala curica davnih godina kad je prvi put sjela u onu drvenu klupu, pred zelenu ploču i željno čekala što će se događati. Tamo sam imala učiteljicu Vjekoslavu.
Sada ostaješ sam i lutaš skupljajući zrnca znanja.

Pomalo ti bude žao što to sve nisi prije naučio, ili što jednostavno nisi mario za takve stvari.

Ljutilo me što i prije nisam znala neke stvari.

Volim stabla, volim šume zbog njih. Znaš da su ona tu i zbog kisika koji mi obilato koristimo svakim udahom.
Kako ne znam njihova imena???
Divim mu se, stojim ispred ili ispod njega, a ne znam mu ni ime.
Tužno.
No, valjda bi desetak njih znala i mogla prepoznati , ali…tužno je to.

Šećeš livadom , a iz nje niču predivni sitni cvjetići, travke…i opet ne znaš im ni ime. Puno njih je ljekovito i koristi se u farmaciji, ali….ti ne znaš ni ime njihovo. Samo im se diviš.
Gledaš pčele i leptire oko tebe kako lete oko njih, i opet tako malo znaš o njima.

Oblaci oko tebe, zvijezde oko tebe…i o njima tako malo znaš.
Tužno.

Mogla bi ja tako do sutra tipkati o toliko divnih stvari oko nas o kojima ne znamo toliko toga.

Kad čovjek živi sam dugo, dugo godina ima određenu prednost.
Može početi kreirati život onako kako misli da je osobno za njega najbolje.
Više ne mora skrbiti i snositi odgovornost za obitelj, djecu, partnere, prijatelje.
Ima izbor što učiniti s danima koji su mu darovani, duboko svjestan da im ne zna broj koliko će ih još biti.

Ima odgovornost prema sebi.

U vremenu kojem živimo , brzom, prepunom izmjena, ljudi više nemaju baš vremena jedni za druge. I to vrijeme koje si i posvete nije prožeto osjećajima, već nekom vrstom puke obveze ili poštovanja. Što bi rekli…reda radi.

U takvim trenucima čovjek možda otkrije činjenicu da mu je konačno darovano da „iskoči“ iz svega onoga što ga je do sada vezalo.

Živjeti po svom nahođenju.

Kad činiš takve izbore, opet znaš da će te mnogi oko tebe malko čudno gledati, jer si se odmakao od većine.
Svjesno izabereš drugačiji način promišljanja i življenja.

Sve one fotografije, članci, knjige, brojke, dokumentarni filmovi konačno pronađu mjesto u tebi. Jednostavno više ne možeš natrag.

Cijena svega toga je mir.
Legneš uvečer u krevet svjestan da si se trudio da puno tih dragih bića zbog tebe ne trpi nasilje u svojem životu.

Ne osjećaš se zbog toga ni bolji ni veći od drugih ljudi.
Samo si izabrao biti svoj.

Bar nešto.

Ovih dana ide serija na na tv pod nazivom „Tijelo je dokaz“.

Što naše tijelo dokazuje?

Ovdje , u seriji, služi za dokazivanje uzroka smrti. Izvrsno popraćeni detalji koji se otkrivaju tijekom obdukcije.

Svaki dio našeg tijela pruža informacije koje smo mi ostavili u njemu. Način na koji smo živjeli. Događaji koji su vidljivi na tijelu.

Za života većinom zaboravimo na važnost svega onoga što smo tijekom odrastanja učili o njemu. Postaje neka sporedna stvar o kojoj baš i ne marimo. Neki ljudeki i zaborave što sve u njemu ima i čemu služi. Živimo automatizmom.

Više truda i vremena posvećujemo materijalnim stvarima koje nam koriste. Od koristi do užitka. Skrbimo o njima, jer svako njihovo nefunkcioniranje dovodi nas opet do novih materijalnih sredstava koje moramo uložiti u njih.
Začarani krug.

Ti pomagači u olakšavanju življenja imaju garanciju i rok trajanja. Upute kako ih pravilno održavati.

Imali li to i naše tijelo???

Poput istančanog instrumenta tijelo ima sposobnost slanja prvih signala da nešto nije s njim u redu. Zapinje negdje.
Koliko smo mi u mogućnosti prepoznati te signale i adekvatno djelovati ovisi o svako osobi ponaosob.
Obično reagiramo kad je već šteta načinjena. Kad se pojavi bol ili nemogućnost optimalnog funkcioniranja .

Zašto je to tako?

Zar ne volimo dovoljno sebe?

Ili smo u žurbi življenja, pa svjesno zanemarujemo ono što se događa u nama, ili na nama?

Obilje farmaceutskih pripravaka koji se nude, s receptom ili bez njega, na dohvat su ruke. Pribjegavamo najbržem mogućem rješenju koje nam je dostupno. Neki u želji da si pomognu prisjećaju se prirode i prirodnih načina kako si pomoći.

A sad nešto o koži ….

Koža (grč. dermis; lat. cutis) je vrlo složen, a ujedno i naš najveći organ koji pokriva cijelu površinu tijela. Osnovna funkcija kože je zaštita tijela i unutarnjih organa od negativnih utjecaja iz okoline. Koža nas štiti od mehaničkih, kemijskih i bioloških štetnih utjecaja, dehidracije, štetnog sunčeva zračenja i patogenih mikroorganizama. Osim toga, koža ima i termoregulacijsku, sekrecijsku i osjetilnu funkciju. Prima raznovrsne podražaje koji rezultiraju osjetima dodira, topline, hladnoće, boli, vibracije, pritiska. Receptori za te osjete su živčani završeci kojih u koži ima nekoliko milijuna, vrlo neravnomjerno raspoređenih (ovisno o funkciji dijela tijela koji koža pokriva, npr. jagodice na prstima imaju iznimno velik broj osjetilnih živčanih završetaka). Koža ima i vrlo važnu funkciju u imunološkim procesima organizma.
Površina kože u odrasla čovjeka prosječne visine iznosi 1,7 m2, a težina oko 18% ukupne težine tijela.

c/p … Zdravlje za sve

I još malo o krvi ….

Krv je najvažnija tjelesna tekućina kod ljudi. Ona protječe kroz srćano-krvožilni sustav organizma te kroz tijelo prenosi hranjive tvari i kisik. Ukupna količina krvi u tijelu odrasla čovjeka je 5 – 6 litara što je oko 8% ukupne tjelesne mase.
Neke zanimljivosti o krvi …
1. U toku samo jednog dana krv u Vašem tijelu prijeđe nevjerojatnih 19.312 kilometara.
2. Žene imaju u prosjeku manje krvi nego muškarci.
3. Koštana srž u krvotok svake sekunde otpusti dva do tri milijuna novih crvenih krvnih stanica.
4. Uđu li bakterije na mjesto rane, stižu bijela krvna zrnca koja ih uništavaju.
5. Svaki gubitak krvi veći od 1.5 litara ugrožava život.
6. Naše tijelo sadrži 0.2 miligrama zlata. Najveći dio tog zlata nalazi se u krvi.
7. Kroz mrežu od 160.000 km različitih žila srce svaki dan pumpa oko 7500 litara krvi.
8.. U toku života, srce će napumpati oko 200 milijuna litara krvi. To je količina kojom bi se moglo napuniti oko 80 olimpijskih bazena.
9. Krv pređe 96.540 km kroz tijelo prosječnog čovjeka. Svaki dan.
10. Tijelo odrasle osobe sadrži oko 160.000km arterija, vena i kapilara.
c/p … Udruga darivatelja krvi

Zašto samo koža i krv , a ostalo ne?

Zato što se testovi na alergije i intoleranciju moguće alergene, uključujući i hranu, mogu obaviti putem kapljice krvi ili bockanjem na koži podlaktica.

U danom trenutku testa i kapljica i koža će pokazati što je to što našem tijelu smeta.

Tu sad dolaze ovi famozni E – brojevi (numerički kodovi za prehrambene aditive koji su dozvoljeni u Evropskoj uniji ).

“Aditivi su tvari poznate kemijske strukture, koji se uobičajeno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak hrane. Dodaju se hrani tijekom tehnološkog postupka proizvodnje, prerade i obrade, pakovanja, transporta i čuvanja. Služe za poboljšanje organoleptičkih svojstava hrane (boja, okus, miris i konzistencija), njezino konzerviranje i čuvanje. U pravilu su bez prehrambene vrijednosti (uz izuzetak modificiranog škroba i nekih emulgatora) i u uvjetima praktične primjene potpuno bezopasni po ljudsko zdravlje. Pojedini aditivi mogu imati i više tehnoloških djelovanja, ali osnovno svojstvo ovisi o količini koja je dodana u hranu.”

Ne vrijedi ih sve nabrajati ponaosob, ali imaaaaaaaaaaaaaaaaa ih.
Uglavnom, mogu se podijeliti na :
1. bojila
2. konzervansi
3. antioksidansi, regulatori kiselosti
4. stabilizatori, emulgatori, zgušnjivači
5. regulatori kiselosti, tvari za sprečavanje zgrudavanja, pojačivači okusa
6. tvari za zaslađivanje, tvari za poliranje i modificirani škrobovi

c/p ….Kreni zdravo

Na onim famoznim deklaracijama , kojih ima i nema, možemo uočiti sitnim slovima te E- brojeve.

Ako o njima ništa ne znamo, onda samo lijepo i dalje konzumiramo proizvode.
Ponekad se samo upitamo kako je taj kruh tako svjež i nakon 2 dana, ili zašto su ti keksi tako fini, ili kako taj grah u konzervi može trajati tako dugo, a da se ne pokvari???

Sva ona divna čuda od slatkiša i grickalica koja nas mame na policama.

Jesu li to čuda tehnologije i dobro osmišljenih receptura?
A tako su fina i oku ugodna.

Kad učiniš test na hranu iz one sićušne kapljice pokupljene s jagodice ostaneš iznenađen što se sve otkrije u njoj.
I bude ti puno toga jasnije.

Obećaš tijelu da ćeš malo bolje paziti što sve trpaš u njega, i da ćeš ga više čuvati , jer toliko toga je izdržalo za tebe do sada.

Deklaracije su za proizvode nešto kao što su za nas ljude naše osobne iskaznice. Zakonom je određeno što točno svaka deklaracija mora sadržati:
• naziv proizvoda
• popis sastojaka
• količina ili kategorija određenih sastojaka
• neto količina proizvoda
• rok valjanosti
• uvjeti čuvanja i uporabe (ako je potrebno)
• informacije o proizvođaču
• informacije o distributeru i/ili uvozniku koji proizvod stavlja na tržište
• zemlja porijekla
• upute za uporabu (ako je potrebno)
• stvarne jakost alkohola po volumenu kada je riječ o alkoholnim pićima ili proizvodima koji sadrže alkohol

Razumijevanje što se nalazi u hrani koju kupujemo ključno je za odabir kvalitetnih namirnica. Oznake proizvoda trebale bi nam olakšati put do tih informacija, međutim nije ih uvijek lako dešifrirati.

c/p … fitness.com.hr.

Toga ima i nema.
Rijetki su oni koji to sve natrpaju na svoje proizvode. Ako i ima, onda ti treba povećalo da to sve to iščitaš. Posebno za povrće i voće. Nemaš pojma ni od kud je ni kako je dospjelo na police. Kao i kruh i pekarski proizvodi.

Biraš po izgledu, ali najčešće po cijeni.
Kad nemaš svoj vrt i voćnjak, onda si prepušten onome što ti se nudi, i platežnoj moći s kojom raspolažeš.

Kad smo kod deklaracija, obično malo uvećano stoji nutritivni sastav proizvoda.

On obično sadrži informaciju o : energetskoj vrijednosti u 100g proizvoda, količini masti u 100g proizvoda, ugljikohidratima u 100g proizvoda, bjelančevinama u 100g proizvoda, i soli u 100 g proizvoda.

Ove brojke koje ugledamo često zbunjuju. Posebno one o ugljikohidratima, kojih imaaaaaaaaaaaa gdje god se okreneš . A i maščobe. Ono…kolesterol i ine sitnice vezane uz naše krvne žilice.
Tu sad dolazi ona čarobna riječ….OPTIMALNO.

Opet moraš tražiti podatke koliko bi toga svega dnevno trebao unositi u naše vozilo da bi se optimalno kretalo i služilo te.

Priprema obroka više nije samo ustaljeni ritual, već znanstvena fantastika. Trebao bi računati, zbrajati, oduzimati i vagati.

Bilježnica, notes , olovka, i raznorazne tablice s nutritivnim sastavima namirnica.
Probaš odabrati namirnice koje najčešće konzumiraš.
I bilježiš što to sve u njoj ima.

Često ostaneš začuđen.

Koliko toga strpamo u sebe nepotrebno…zbog slasti, ugode, želje, navike ili ponekad jer nemamo drugih opcija.

Subotom uvečer, upališ televizor i vrtiš programe.
I što god okreneš, muka ti. Svuda nasilja, smrti, politika.

Vidiš ipak na jednom dokumentarnu seriju “Antropocen”, i zaustaviš se. Gledao si prve nastavke i ostao zatečen. Gledaš i ovaj. Ljudi koji se cijeli život ipak trude govoriti, zabilježiti, istražiti, pomoći.

Predivni zapisi o jednom čarobnom svijetu koji polako nestaje zahvaljujući usponu čovjeka. Nisam ni znala da je započela era čovjeka. Čak su je i službeno proglasili znanstvenici.

Gledaš onu divotu od koraljnih grebena koja je tu, negdje za sve nas. Ljepote koje možemo vidjeti zahvaljujući tim divnim ljudima kojima je stalo.

Vidiš što mikroplastika čini tom svijetu koji je skriven. I budeš i tužan i ljut, i bijesan….a opet tako nemoćan.

Iziđeš uvečer kasno na balkon, jer ne možeš usnuti. Sjediš i promatraš nebo.
Najavili suze svetog Lovre .

Svjetiljke koje gore cijelu noć smetaju zvijezdama da ti se prikažu. Smetaju i pticama. Kako li je tek njima?

Ujutro ustaneš, dan sunčan. Divan. Vrapci i gugutke su tu. Sve je zeleno oko mene. Piješ kavu i uzimaš komad papira i zapisuješ riječi koje dolaze.

Sakupljači tuga

Hodaju bez riječi.
Spuštene glave.
Pognutih ramena.

Oči im jezera.
Mirna i tiha.
U zjenicama tuga.

Suza na obrazu tek je znak.

Ispire duša bol, nemoć i jad.

Cijeli život na neki način prikupljamo nove spoznaje. Promjene su nužne da bi mogli nastaviti putovanje. Moramo ovladati novim znanjima, novim vještinama, novim iskustvima.

Koje je najbolje za nas ?
Koje je najbolje za sve ono što nas okružuje?

Mi smo taj centar iz kojeg kreću naše potrebe za spoznavanjem novih informacija. Obično to činimo kad nešto u nama nije u ravnoteži. Neravnoteža se opet iskazuje najbolje na zdravlju.

Kažu da bolestan čovjek ima samo jednu želju : ozdraviti.

Tako to obično i biva. Želje luduju u nama dok smo zdravi. Samo se ukazuju. Neke ostvarimo, puno njih odbacimo.

No, kad si bolestan, i kad nas bol budi i prati, e onda željno iščekujemo njen prestanak.
Informacija je prepun virtualni svijet. Nekad si morao kupiti knjigu da bi mogao spoznati ili pročitati nešto. Danas…i dijagnoze i hrpe načina liječenja istih, nalaziš u virtualnom svijetu. I to u nekoliko klikova.

Prednost ili mana???

Prednost je u svakom pogledu jer pruža ti obilje novih informacija. Na nama je da vidimo koliko su one u skladu s naukom i medicinom.

Tako sam se i ja okružila nebrojenim novim spoznajama.
Sjediš, piješ kavu, i surfaš prostranstvima. Usput i praviš bilješke, držeći se one stare : – Pametan piše, budala pamti – .

Dosta sam toga već znala o osnovama anatomije našeg putujućeg vozila (tijelo).

Znatiželja te odvuče u daljnja istraživanja. Kreneš i zastaneš na krvnim grupama.
Otkriješ i da nosiocima pojedinih krvnih grupa odgovaraju različite stvari, vezano posebno uz prehranu. Čitaš, bilježiš.
To bi sad trebalo i probati na neki način, jer nije sve što je napisano i primjenljivo za svakog od nas.

Nekako te nove spoznaje daju ti mali signal da si na dobrom putu. Polako radiš reda u jelovniku. Nešto dodaješ, a nešto oduzimaš trajno. Meso i mesne prerađevine sam već odbacila.
Na red dolazi mlijeko i mliječni proizvodi.

Ostaješ zatečen koliko mlijeka ima u svemu.. Nikad nisi razmišljao o tome.

Kako to sve postići ???
Sad opet moram učiti, proučavati.
Pratiti društvene stranice onih koji su to već prošli davno.
Tada shvatiš….

Veganstvo nije samo vezano uz prehranu, to je nešto puno više.

Novo učenje, novi početak.

Kornjača i zec

Zec je ismijavao kornjaču radi njezine tromosti i neokretnosti. Kornjači to dojadi, pa ga pozove na utrkivanje. Zec od šale primi njezin poziv. Osvane dan utrke. Odrede metu, i u isti čas oboje krenu na put.

Kornjača je hodala polagano, ali neprestano i neumorno, a zec je kao mahnit skakao samo da pokaže, kako je bolji od kornjače. Napokon je umoran blizu cilja legao i zaspao kao zaklan. Najednom, gledatelji počnu vikati. Zec se prene iz sna, htjede potrčati, ali kornjača je bila već na cilju.

Opazivši je kako se već vraća natrag, ukloni joj se postiđen s puta, i prizna sam da ga je najsporija životinja na svijetu osramotila, jer se previše uzdao u svoju brzinu.

Jedna od divnih Ezopovih basni u kojoj su životinje prikazane kao personifikacija ljudi.

Puno toga bi ljudi mogli naučiti iz basni, samo kad bi htjeli.
No, nekad ni znanje nije dovoljno, ako ono ne preraste u djela. Ostaje u nama kao sjeme koje neće ugledati svjetlo dana.

Seminari o Ekologiji (prije 30-tak godina) su me duboko dirnuli. Kad pogledaš film o vodi, i kad u njemu prikažu scene mogućeg scenarija na svijetu oko 2030 godine, zadrhtiš.
Sve to ti se tada činilo tako nestvarno, nemoguće.

Krenula sam malim koracima u istraživanja, učenja, širenja postojećih spoznaja.
Mogućnost da radim s najmanjima, bezazlenim spužvama velikih potencijala, bila mi je poticaj za njihovu edukaciju.

Hrpe projekata ekoloških odrađeno i s njima i s roditeljima. Sve što se moglo u mojoj okolini primijeniti, a obilje toga je bilo. Djeca su pravila papir, razdvajala otpad, reciklirala, oporabljivala, imali rođendane od voća, kompostirala i sadila. Učili o štednji vode, struje.
Davno je to počelo.

No, okolina, okružje, vlast, zakoni su spavali.
Dubokim snom.
Na kapaljku su uvodili promjene.

Osjećala sam se kao nepozvani gost na sajmovima taštine i moći.

Prije 15 godina počela sam praviti igračke za djecu od otpadnog papira. Kazališta lutaka u kutijama od papira.

No, svijet je i dalje spavao za takve stvari.
Čini mi se da sam ja kao ta kornjača.
Umorna od svijeta ljudi koji bi sve na brzinu, što lakše .

Danak plaća priroda.
No, priroda ima svoje zakone. Nije ona goropadnica koja se treba krotiti. Podređivati Egu ljudi.
Vraća udarce.
Koliko još mora desetljeća proći da ljudi osvijeste njenu snagu, moć i da ju prihvate??

Ovih dana svjedočimo njenoj snazi, neumoljivosti. Promatrajući što sve može voda činiti…ostaneš bez riječi.

Dvije kratke riječi.
Razlikuju se samo u dva slova.

Kad ih pokušamo razumjeti, saznati nešto o njima, ostajemo zatečeni.

Dva puteljka.
Ostaje na nama koji ćemo izabrati.

Znanje je moć. Imamo ga toliko malo o tim bitnim stvarima.

Rođenjem nas roditelji zbog ljubavi čine centrom svijeta. Okruženi smo pažnjom, brigom, zadovoljenjem naših fizioloških, ponekad i psiholoških potreba.
Sve se vrti oko nas. Mi smo iznad svega.

Odrastajući sve se naglo mijenja. Više nismo baš centar svega. Uče nas kako se uklopiti na najbolji mogući način u vrtlog života. Pravila, obrasci ponašanja su standardni način obrazovanja i odgoja. Informacije i znanje je određeno sustavom u okružju gdje živiš.

Ako si imao sreće da živiš i rasteš u malim mjestima, ili pitomim sredinama bit će dostupna i neka prva iskustva s prirodom, stanovnicima u njoj, i načinom kako oni žive u njoj. Ono što vidiš, dodirneš, brineš…puno je lakše upoznati.

Tu se i događaju i emocije. Počinješ se lagano povezivati s tim bićima u flori i fauni. Zadivljuju te i očaravaju.
U školama te uče o fauni i njenim koristima za nas ljude. Od prehrane, odijevanja, farmacije, predmeta.

Kod kuće gledaš i sudjeluješ u ubijanju dragih ti mezimaca, jer…to je hrana.
Prvo ih hraniš, brineš o njima, a onda završe na tanjuru kao gozba nedjeljama i blagdanima.
Za tebe one postaju tada izvor koristi namijenjen nama za preživljavanje.
S tom spoznajom i znanjem koje je čak i verificirano određenom ocjenom, putuješ dalje.

Ja iznad svih.

Mi iznad svih.

Tada to i nije još bilo tako okrutno, ili nismo imali prave informacije. Svijet nam je bio skučen. Znao si za svoje dvorište i nešto malo dalje.
Tehnologija čini čuda.
Ljudeka je sve više na ovoj našoj, sad već izmučenoj planeti. I počinju ogromne promjene.
Procvat industrije , ali i svijet ti se širi prikupljajući informacije i fotografije onoga izvan tvog mjesta življenja.

Sve te slike, ali i osjećaji koje si imao negdje se skriju u tebi. Sklone se na sigurno.
Osjećaš, vidiš, naslućuješ, ali šutiš.

Samo se uklopiš u EGO.

Na stranu je koliko možemo birati ono što nam se nudi (ponuda i materijalni status), koliko je to zdravo uzgojeno…Tu smo nemoćni, ako nismo sami proizvođači pa znamo kakav je put prošlo sjeme do proizvoda. Danas nismo više sigurni ni za sjeme. Ni za tlo u kojem obitava. Ni za vodu kojom se zalijeva.

To je bio za me kao poticaj, kao kap izvora koji me povela u istraživanja toka kojim sam krenula .

Pregledavaš dostupne informacije, pratiš neke grupe, čitaš ih…biraš. Diviš se na neki način vegetarijacima i veganima kako su uspjeli.

Onda te pronađu (jer traže te ) sadržaji dokumentarnih filmova . Ostaneš nijem, bez riječi, s tugom.

Koliko patnje može čovjek nanositi živim bićima!

To pomogne čovjeku da prilikom pogleda na komad mesa u mesnici…..polako odustaje.

Slike u glavi se vrte na nepostojećem platnu. Nisi dovoljno jak. Poklekneš…pa ponovo.
Nekako je bilo lakše odbaciti meso ovih velikih životinja.

Polako, pomalo.

Ostaviš si perad koja čupka travu i kuruzu, i ribice koje plivaju u rijekama i morima.

Onda te opet nađu ona silna videa peradi….pa odustaješ i od toga.
Sardine i tuna, ajd…nekako.

Slavonka koja je odrasla na masti, čvarcima, domaćim kobajama, ponekom kulenu i kulenovoj sekici. Delicije za tijelo i dušu.
Kako bez toga?
Ne može.
Jaja. Toliko divnih kolača, toliko torti. Ma gdje god kreneš jaja svuda.
Mlijeko, jogurti, maslac, sirevi…uuuuuu..divota.
To mi se sve činilo ok.

Ajd, vegetarijanka, nije ni to tako loše.

Ovo nije krvavo.
Nema oči.

Sva sam si bila ponosna. Ono, kao da sam se izvukla iz labirinta očaja, nasilja i stradanja.
Osjećala sam se i puno bolje, poletnije, zdravije.

Po putu uloviš i neke bolesti, kakav je red. Obilaziš doktore, praviš pretrage…i u cijeloj toj priči shvatiš da si ipak, cijelo vrijeme unosio nečeg previše što se lijepo zalijepilo negdje i sad smeta.

Kako to u medicini ide, ili to odstrane ili dobiješ terapiju koju moraš redovno piti do ostatka Putovanja.
Prisjećaš se svega onoga što si trpao u sebe, ili trpaš još uvijek…i čitaš, proučavaš, isprobavaš.

Opet ona strašna videa o kokama nesilicama…o kravama koje daju mlijeko…o teladi koja im se oduzima…

I opet tuga.

Anthony William je autor knjige tog naslova.

Ljubitelj sam pisane riječi. Ostavljaju ti prostor za nijemi dijalog autora i čitaoca. Mogu te dirnuti, mogu te razljutiti, mogu te natjerati na razmišljanje.

Volim kad se s malo riječi puno kaže.
Jednostavno, mudro i poticajno.
Upravo ove četiri riječi koje sam negdje u lutanjima po internetu otkrila su izazvale snažnu reakciju kod mene.

Puno toga sam već čitala o prehranama zbog bolesti, raznih dijeta…i inih savjeta liječnika, nutricionista i pomodnih trendova.
Znala sam da je jako bitno ono sve što unosimo u svoje tijelo i um.

No, kako hrana kao unos energije potrebne za optimalno funkcioniranje našeg tijela može mijenjati život???

Nisam imala mira dok si nisam nabavila knjigu. U početku je bilo malo previše svega u njoj, pa bi je ostavljala, pa ponovo. Birala sadržaje koje su me zanimali.
Ono što je meni posebno bilo zapanjujuće i lijepo je način na koji je prezentirao hranu.

Već sam znala da pojedina namirnica nalikuje nekom organu našeg sustava i da je upravo i odlična za nju (mrkva-oči; orah-mozak, grah-bubrezi; rajčica-srce itd.).

U knjizi su me zadivile emocionalne podrške i duhovne pouke za svaku namirnicu.
Ožive pred tobom . Shvatiš na neki način koliko je to snage i moći u tim sićušnim plodovima.

Nikad nisam o hrani razmišljala na taj način.

Bila je to samo hrana, nešto što unosimo u tijelo kad smo gladni ili opet kad nešto poželimo jesti. Zadovoljiti potrebu, a i želju.

Od tada, hrana počinje za me dobivati novi značaj.

npr. Dio duhovne pouke o brusnici iz knjige :
– Baš kao što biljka brusnice iskorištava trenutke topline i sunca tijekom sezone sazrijevanja, igrajući se na vjetru i izlažući se svjetlosti , i mi možemo naučiti koji su trenutci sigurni da izrazimo svoju vitalnost, suštinu i svjetlost.
I mi imamo dane kad se možemo uzdići, zasjati i zaplesati na suncu. To je samo pitanje ravnoteže – a u tome nema boljeg učitelja od brusnice. –

Dug je put do nekog određenog cilja u životu.
Jednostavno ideš.
Malim koracima.

Davno sam čitala puno knjiga. Bili su moji maleni putokazi. Neke od njih su ostavile trag koji je oblikovao dio osobnosti.

Shvatila sam čitajući Barbaru Ann Brennan da je taj naš put davno određen. Nije ni bitno tko ga je odredio, gdje je zapisan. Bitno je da lagano putujemo i prikupljamo spoznaje, vještine, znanja i iskustva.
U početku nismo ni svjesni toga koliko smo toga ponijeli u sebi. Tu i tamo, poput iskre, zasvijetle u nama.

Nisam poklonik religija.
Ne pripadam nigdje.
Trudim se poštovati sve one koji na taj način žive.
Privuku nas u određenim razdobljima života, što zbog tradicije, odgoja, okružja.
Možemo izabrati kad odrastemo želimo li to u svom životu ili ne.

Zašto je to bitno?

Zato što je teško živjeti i ne pripadati nigdje.
Promatraš te ljude oko sebe s kojim žarom i nadom se uklapaju u zajednice.
Postavljaš si pomalo mračna pitanja…Tko sam ja u toj životnoj priči? Zašto sam ovdje?…
Uglavnom se povlačiš i budeš tiho.
Ako sam ne razumiješ sebe, kako će te tek drugi razumjeti???

Cijelo to vrijeme potreban mir i odmor od zahuktalosti svijeta, ljudi i događaja pronalaziš u prirodi.
Ona te diže, sluša neizgovorene riječi, osnažuje, umiruje. Voliš sve ono što ti daruje kad ju gledaš, slušaš, dodiruješ i osjećaš.
To je posebna spona ljubavi. Trajna.

Sam početak stjecanja više znanja o njoj, datira negdje poslije rata. Nakon svih strahota koje je donio….sudjelovanje na seminarima o Ekologiji, bila je kao zvijezda koju sam lagano slijedila. Tako sjajna i čista.
Shvatila sam koliko malo znam. Koliko toga je skriveno i nedostupno.

Život kao život, borba za preživljavanje te baca na koljena. Pužeš. Zaboravljaš na puno toga što ti je bilo važno, što te je nosilo, uzdizalo.
Lutaš, ponovo tražeći taj zanos koji si nekad imao.

Čitaš i dalje. Ne više toliko puno, ali odabireš sadržaje koji te pomalo pune novim, dragim sadržajima.
Hrana za dušu.
Odbacuješ neke obrasce u kojima si živjela.
Odmičeš se od nekih ljudi, ili oni odlaze.

Tehnologija napreduje. Puno toga ti je na dohvat ruke. Toliko toga možeš pročitati, naučiti, isprobati.
U moru sadržaja pronalaziš i one tužne, mučne sadržaje koji te ostave bez riječi. Gledaš i gledaš…. i pitaš se …
Zašto?
Čemu toliko nasilja, uništavanja???

I ne možeš shvatiti.
I ne možeš prihvatiti.
Ostaje ti tuga i nemoć.