Ne osvrći se nikad

Slavko Mihalić

Ne osvrći se nikad i ne misli često
na neku davno prijeđenu stazu
jer sve što je bilo više biti neće
i svi smo mi ovdje samo u prolazu.

Ne plači za igračkom što je slomljena,
jer svi smo mi igračke u nečijoj ruci,
sudbina je ona koja konce vuče
i kada smo sretni, i kad smo na muci.

Ne, ne misli nikad da je moglo drugačije
ne tuguj za cvijetom što u tebi vene,
jer sve tvoje tuge, kad proleti vrijeme
bit će jednog dana samo uspomene.

Ne čeprkaj mnogo po prošlosti svojoj
i ne skupljaj po njoj mrve prošle sreće,
jer i mi smo mrve pod nebeskom kapom
i sve što je bilo više biti neće.

Ne žali za nekim koga više nema,
nego reci samo: lijepo nam je bilo
Sačuvaj ga negdje u sjećanju svome,
kao ptić što se na dnu gnijezda skrio.

Ne žali za vinom što je proliveno
i ne skupljaj stakla polomljene čaše,
jer jedino možeš da ozlijediš sebe,
a vina još ima prepune su flaše…

Ne osuđuj život, ne proklinji snove,
ne teži za srećom što je nekad bila.
Tek treba sanjati! Tek treba letjeti!
A tebi još nisu polomljena krila.

I ne misli nikad da ne može bolje,
da ne može ljepše, da ne može više,
jer ti si još uvijek na početku knjige,
koju ovaj život otvara i piše.

Ne gledaj daleko i ne traži zvijezdu,
što se negdje sjaji na nebu visoku,
jer zvijezde su lijepe ali su daleko,
a najljepša zvijezda sja u tvom oku.

I sve što je sada bit će samo prošlost,
nitko od nas ne zna što ga sutra čeka,
a sreća je možda odmah tu, kraj tebe,
ni zauvijek prošla, ni tako daleka…