Kategorija: Blog

Osnovne potrebe za život su zrak, voda i hrana.
Ulazimo li u daljnje detalje tih osnovnih potreba, vidjeti ćemo da nam prija voda obogaćena mineralima, pa i vitaminima. Naročito nam je dobro ako je zasladjena, pa čak i kada ima različiti okus…voćni obično. Za hranu je bolje ako je raznolika. Počnimo od voća, povrća, mesa, raznih kulinarskih obrada uz dodatke začina, zaslađivača..soli…itd. Najbolji je čisti zrak, ali ga volimo često “obojati” mirisima…ovisno o volji, raspoloženju, dodatnim potrebama ili nemaru.
Imati podmirene osnovne potrebe u nekim blagim varijacijama detalja bi nam trebalo biti dovoljno za život. U nekoj zemlji sa cijelogodišnjom ugodnom klimom, bez prevelikih kišnih sezona. Sve što nam je potrebito raste nam u prirodi oko nas i nikakav nam problem nije to oplemenjivati svojim radom i ubirati plodove svojeg rada i darežljive prirode.
Raj.
Bilo bi nam vrlo gusto u toj zemlji. Nas sedam miljardi zgureni na nekom području zemaljskoga raja. Bila bi velika gužva i mnogi bi se odlučili za odlazak iako nam je tamo potrebito jako malo da bi nam osnovne potrebe bile podmirene. Takvi ljudi, koji odlaze bi se mogli nazvati glupima..jer ovdje imaju sve što im treba, zašto odlaziti? Istraživati, vođeni prirodnom znatiželjom ili nešto drugo?

Neki su ljudi lijepi, neki ružni. Neki su dobri u ovome, neki u onome. Neki su pametni, neki nisu. Sve u svemu, dugo vremena na jednome mjestu izaziva dosadu i najsmirenijima i najtrpeljivijima. Prije ili kasnije, nekome će nadoći ideja iz čiste znatiželje ili osjećaj koji neće moći prepoznati niti kontrolirati. Osjećaja koji će ih ponijeti jer se zbog blagodati koje imaju neće sjetiti preispitati ispravnost svojih misli i osjećaja, a koji će raj pretvoriti u nešto sasvim drugo.

ZAVIST i LJUBOMORA, kako ih ukloniti jer su strahovito opsesivne?
Netko je bolji, pametniji, ljepši… ili se maknuti..ili njega maknuti. On se ne želi maknuti jer mu je kao takvom, dobrom-pametnom-lijepom, sve u redu. Dakle: ili ga prisilno maknuti ili sebe maknuti iz vidokruga i prisustva. Prisilnom micanju slijedi kazna, ovo drugo je najbezbolnija opcija, ali za nju treba puno više hrabrosti nego za prvu.

(R)evolucija.

Oni koji odlaze, odlaze u toplije ili hladnije krajeve. Prilagođavaju se po potrebi. Izrađuju odjeću, griju se ili hlade pomoću dovitljivost sakrivanja, gradnje objekata u kojima se sklanjaju, izmišljaju i prave oruđa i alate kojima se pomažu. Razvijaju se.

Većina onih koji ostaju, nastavljaju istim tempom, istim guštom, dok se dio guši u sve teže savladivim osjećajima. Neki mjenjaju sredinu i odlaze za tragom istraživača ili sasvim drugim putem pod jarmom svojih osjećaja. Neki se odlučuju za ono lakše, naoko lakše. Odlučuju se povinuti svojim osjećajima i učiniti ono što im miče objekat njihovih osjećaja, bez obzira bilo to ispravno ili ne.

Postoje razni psihološki profili i objašnjenja što, kako i zašto, no nije na meni da to pojašnjavam, a nije ni tema ovog zapisa. No, opet, postoje neki pojmovi koji su se jako razvili i koji se naveliko koriste i koji mijenjaju našu stvarnost svakodnevno. Koji su to pojmovi i kako ih prevesti u našu svakodnevnicu ili ih ispraviti, ostaviti ćemo da visi kao pitanje u ovom tekstu.

Ukoliko nemožemo nekoga dostići ili prestići, niti se pomiriti sa našom inferiornošću i superiornošću osobe s kojom se uspoređujemo, onda ćemo se ogledati u nekim drugim područjima. Tamo ćemo jednako naći nekoga tko je superiorniji od nas. Tražeći sebe u širokom spektru vještina i znanja, trebali bi stvoriti neku sliku o sebi i svojim mogućnostima i ta slika bi trebala biti dovoljna, nama, kao osobi da odlučimo koliko i u kojem smjeru se moramo, želimo i hoćemo razvijati. Nezadovoljstvo se kompenzira trudom i dostignućima kao potvrdom razvoja. Ali…što je s onima koji se nisu sposobni, iz bilo kojeg razloga, pomiriti sa istinom? Što je sa osobama koje okrenu svrhu svojeg razvitka u dokazivanje nekih postignuća koja nemaju veze sa pravom stvarnosti ili čak mediokriteti u nečemu koji sebe uzdižu u visine, te ne dozvoljavaju svojom interakcijom sa okolinom da bilo tko bolji prikaže svoja dostignuća?
Pustimo i ta pitanja neka vise.

Ukoliko imamo dvije vrste voća, dvije vrste povrća…dvije vrste bilo čega u čemu moramo odlučivati. Odluka će se povesti logikom uspoređivanja i na kraju će, obično završiti, ukoliko odluka ne ovisi o posljedicama po nekoga koga volimo, po “ćefu” koji imamo u tom trenutku odluke.
Ukoliko postoji više vrsta stvari o čijoj upotrebi moramo odlučivati, odluke će biti dugotrajnije, a proces odluke će se dodatno komplicirati raznim primjećivanjima detalja. Ukoliko je odluka od neke vitalne važnosti, pa i vremenski ograničena, sve će izazivati veću konfuziju u našim razmišljanjima.

Ljudi vele da je prva procjena, obično najbolja procjena, ali u današnjem svijetu prijevara i laži ta izreka pada u vodu. Neka točnost leži u kompromisu znanja i intuicije. Svjestan sam da je teško povjeriti bitnu odluku nečem toliko nestabilnom kao što je intuicija, no dolazimo tu do pitanja… koliko uopće slušamo i vjerujemo tom našem …rođenjem dobivenom daru?
Ostavimo i to pitanje da visi.

Danas.
Kada je svijet prepun obilja. Sretni smo da živimo u tom dijelu svijeta koji, iako spada u nerazvijene dijelove, još uvijek spada u dio sa obiljem. Kada na izboru osnovnih životnih potreba imamo sijaset mogućnosti. Kada varijacija na isto i kombinacija ima bezbroj. Što i kako odlučiti?
Još jedno viseće pitanje.

Na svijetu postoji toliko ljudi. Manjina ih je sretna kao mi što ovo čitamo, da nisu porobljeni, ugnjetavani, gladni ili žedni. Bez obzira na trenutnu krizu, još uvijek spadamo u sretnu manjinu. Manjina je, ali još uvijek je ogroman broj za biranje. Uz znanje dostupno preko knjiga, filmova, znanja već apsolviranog iz iskustava svojih ili tuđih, još uvijek postoje razoreni brakovi, obitelji rasturene, ali ne zbog nesreća, prirodnih katastrofa ili ratova. Još uvijek postoje samci, nesretni, tražeći svog binoma, svoju srodnu dušu. Da li je zbog broja mogućnosti izbor smanjen ili se zbog tog broja ne možemo odlučiti…ili se zbog tih svih mogućnosti ne želimo odreći nečega što imamo i podvrgnuti se nečem novom, gradeći ispočetka?
Ostaviti ćemo i to pitanje da visi.

Kažu, neki ljudi koje čitam, da nam je rođenjem dato sve što smo i što ćemo ikada trebati. Znanja koja stičemo kasnije “prljaju” našu izvornost na različite načine. Psihološki, potiču naš ego nad našom ljudskosti. Zatvaraju nas u neke zakone koje su neki ljudi postavili kao takve. Omeđuju nas neprirodnim i zahtjevaju od nas da se prilagodimo.
Rođeni smo sa sposobnošću prilagođavanja i od malena nas ta sposobnost održava na životu. Novi nas ritam života udaljuje od te sposobnosti i sve smo više žrtve umjetno postavljenih zakona. Najrazličitiji osjećaji, pozitivni ili negativni, nam daju mogućnosti da preko njih učimo što je dobro i što nije dobro. Dobili smo ih rođenjem. Svaki osjećaj ima mimiku na našem licu, svaki osjećaj je povezan sa nizovima kemijskih reakcija u našem tijelu. Prirodno smo donešeni na svijet, u život, nevini i čisti, kasnije od nas rade, svojim utjecajem na nas, ono što postajemo. Naše nam tijelo i naš um govori, bez ega, što trebamo, što nam je najbolje za izbor. Ostalo su samo utjecaji koje dobivamo sa raznih strana. Na nama je samo da poslušamo naše unutarnje, stvarno biće i da slijedimo njegova tumačenja. Ispada animalno, istina, ali da li je ovo civilizacijski uređeno bolje? Nisam vidio rat majmuna protiv majmuna, ili bilo koje životinje protiv druge ili cijele vrste protiv druge. Možda neke čarke ili borbe jedinki zbog nečeg animalnog u svrhu dokazivanja sposobnosti održavanja vrste. U prirodi sve ima svoje zašto, i ne znam stvarno ZAŠTO nama to nije dovoljno. I ZAŠTO kompliciramo sa svime, a tako je jednostavno biti zadovoljan i sretan.

Mi, ljudi, imamo inteligenciju i svijest, za razliku od životinja i umjesto da ih koristimo kao prednost mi ih okrećemo u glupost i ignoranciju. Niječemo jedne osjećaje da bi nas preplavili drugi i onda se ne znamo nositi s njima. Zbog velikog broja mogućnosti gubimo kompase i okrećemo se željama koje su nam nametnute sugestijama preko medija. Zaboravljamo i niječemo izvorno, iskonski utkano, ljubav i poštovanje prema svemu oko nas, skrivajući se iza snage nijekanja istog, jer, kao, mi smo svojom evolucijom danas iznad iskonskih osjećaja i vrijednosti. Nadišli smo ih, uništili gotovo sve i sada smo tako sretni, moćni i neuništivi.
Logika?
Nema je.

Uz sve tekstove pisane o istoj temi, mi dalje nastavljamo živjeti pod utjecajem negativnosti. Iako vidimo i sami da nas u stvarnosti nikuda ne vodi to što radimo, biramo nastaviti dalje, jer tako i drugi rade. Neki se, očito, nikada ni ne zapitaju , da li je ispravno to što rade. Takvi neće ni naći odgovore na pitanja koja su ostala visjeti iako su im stalno pred očima.