Kategorija: Dnevni blog

I tako … iza tebe, nakon tvog odlaska u vječnost draga mama, ostalo je puno stvari, slika… Sortirala sam ih brižno, pospremila u ladice, ponešto poklonila od odjeće i već kako to ide… dan za danom, sve više si mi nedostajala. Moj svijet se promijenio. Eh, lako je bilo to izvanjsko pospremanje, no puno teže je bilo pospremiti unutarnje ladice, previše je toga bilo, a ja nespremna…
Ti si moja bijela ruža… mama, ona je živa ostala iza tebe…. sađena tvojom rukom, a mojom njegovana…i kako vrijeme ide i ladice se pospremaju.
Tuga….žalovanje…. a onda ponovo ponese život….
U dvorišnom kutu, ona ljepotica okićena cvatom, nevina u čistoći duše… u svemu podsjeća na tebe.
Često sam započinjala, načela teme….a ovo ljeto odlučih završit razgovor do kraja, ma kako boljelo..
Pa bijela ružo, moja prelijepa majko, ja tvoja počesto nestašna i svojeglava kćerka do zemlje ti se klanjam…zahvalna
– za tvoju bezgraničnu ljubav, koju tek sad razumijem i koju si pokazivala na način kako si najbolje znala.
– Za sve što si me naučila, prvenstveno da znam cijeniti vrijednost obitelji i da sam i sama (bar mislim) dobra mama(i baka).
Hvala ti, moja prekrasna bijela ružo, moja prekrasna mama.

Dali ste ikad čuli svećenika poetu,
Ja jesam, na današnjoj misi za tetu…
To nije bila propovjed već misli nalik na kristal,
Uz pjesmu zbora…skoro anđeosku,
pjesmu časnih sestara…svakako
poseban doživljaj.

Sve je bilo nalik na nešto nebesko,
Svakako nesvakidašnje i uzvišeno
Baš onakvo kako je moja predraga
No prerano otišla teta,
Svojim zemaljskim poslanjem
Zavrijedila….

Tek mala crtica moja, skromna,
I da se neznam koliko trudim, nebih uspjela,
Da opišem svu onu ljubav,
Sve njene sitne, no velike pažnje
Koje sam itekako zapamtila.

Uzvratila dovoljno nisam,
Jer kao što rekoh …prerano je otišla,
A i neznam na njen način,
U jednostavnosti je vrlina,
A ona je bila takva,
Obična…. neposredna, a svaka je gesta
Pričala o ljubavi…

Voljena moja, prerano otišla teta
HVALA TI.

C/P sa FB

Ponekad se čovjek jednostavno umori.
I to je sasvim ok…
Umori se od laži, izdaja, ljudske zavisti, pakosti i ljubomore.
Umore ga bespotrebna pravdanja za dobronamjerne postupke, sumnje i neiskrenosti. Kažu kad imaš Boga za svjedoka pusti ljude da misle i pričaju šta god da im je volja.

Ali, ponekad se čovjek jednostavno umori.
Umori ga stalno postavljanje novih ciljeva, penjanje uzbrdo kojem nema kraja. Umore ga porazi ali i pobjede.

Ponekad se čovjek jednostavno umori.
Umore ga bahati vlastodršci, nesposobni poslušnici i ulizice kojima se okružuje ali i oni koji šute, nasjedaju na jeftine poene i dopuštaju da nekažnjeno prolazi nedostatak vidljivih rezultata, neispunjavanje obećanog i opće stanje društva koje ne daje nikakvu nadu u bolje sutra.

Ponekad se čovjek jednostavno umori.
Rijetko iz jedne sobe prelazi u drugu direktno. Uvijek je tu neki hodnik, neki međuprostor izgubljenih koraka. Onaj u kojem treba donijeti egzistencijalne-životne odluke u koju sobu da uđe, kojim putem da krene i zašto?

Ponekad se čovjek jednostavno umori.
To ne znači da odustaje, da ne vjeruje, da nije motiviran ili da ne razmišlja pozitivno. Upravo u tim trenucima umora od svakodnevnog, lažnog, jeftinog i profanog čovjek pronalazi onog pravog istinskog sebe i onda neometan bukom svjetine i gravitacijom većine mudro i sigurno hodi putem svojim.

Ponekad se čovjek jednostavno umori.

I to je sasvim ok …

Navratih se malo da osmislim neki svoj red ili slovo,
Ostavim miris…ili neku mrvu…
Da oni koji me traže /baš slučajno/, ili pitaju za me,
Pronađu nešto od mene i ne brinu.
Bila sam naime daleko, ako je ovo blizo…
Trošila se…ali i prikupljala energiju
Za dane koji su neminovnost.

Osjećam se kao leptir bez krila,
U podsvjesti mi letenje, a letjet ne mogu.

Tek pokoja u dvorištu,
Za sjećanje na ljubičasti dan…
obojen purpurnom bojom
moje prijateljice,
A one obje…i ljubičica i prijateljica
U nekom svom jedinstvenom izdanju,
Svaka miriše, privlači i osvaja
na svoj način, blago i drago…
No i ja ih volim na moj način.
Vesele me… motiviraju,
Inspiriraju i potiču,
Da opet sa svojim muzama uđem u kolo
i ovaj put zaplešem
radosnim tonovima popraćeni
ples proljetni.

Ako, recimo, imamo neki proizvod koji smo kupili od proizvođača. Platimo ga deset kuna, primjerice.

U tih deset kuna je uključen materijal, dostava materijala, obrada tog materijala, amortizacija alata kojim je obrađivan materijal, radno vrijeme, utrošena energija za obradu, za osvjetljavanje radnog prostora, grijanje/hlađenje, curke iz računovodstva i administracije i sve one sitnice koje još idu uz to, a ja sam ih ovdje previdio. Pa, onda još PDV gore na to.

Majstorski je to proizvod. Osmišljen u trenucima slobodnog vremena nekog čovjeka koji ga je zamislio, osmislio, dizajnirao…dok je radio da zadovolji sve potrebe koje ima on sam i njegova obitelj.

Vrijedi svih tih 10 kuna plus PDV.

Dobar je to proizvod jer u tu cijenu je uključena i dostava na skladište, pa je upakirano u svoju ambalažu ima i uputstva za upotrebu, deklaraciju, sastav i certifikate, naljepnice. Dakle: plaćeni su već i dizajneri, proizvođači ambalaže, tiskare, kreativci za osmišljavanje teksta….sav materijal za isto.

Dobili smo ga povoljno, jer proizvođač sa tom cjenom ne može ući u financiranje prodaje, a ni ne zna kako jer je svoje znanje unio u proizvod. Unio je u dizajn, u odabir materijala, korake proizvodnje, izrade prototipova, organizaciju proizvodnje, nabavu strojeva, organiziranje radnika i još puno puno toga što sam vjerojatno ovdje ispustio.

Trebao bi mu neki prodajni prostor, iznajmljeni ili vlastiti. Treba ga opremiti sa inventarom. Treba ga napuniti sa robom. Nije u redu da je samo jedan artikl na tim policama. Treba još artikala koji su sukladni sa njegovim proizvodom. Treba odraditi nabavu tih artikala, odrediti cijene. Treba ih uskladištiti prije prodaje. Trebaju mu prodavači…njih nekoliko. Treba sve to osvjetliti, zagrijati, ohladiti, srediti reklame i objave po medijima. Sve to košta više nego što može uložiti.

Treba mu trgovac koji će taj proizvod prodati.

Prva stvar koju trgovac traži je rabat. Treba mu neki pomak u cijeni na koju će on staviti svoju maržu i biti konkurentan na tržištu. Treba mu da i on sam naplati sve ono što proizvođač nije mogao financirati. Treba mu ta cijena da može podmiriti sve obveze koje ima prema dobavljačima, prema radnicima, prema administraciji (koja to sve izračunava), prema režijama i svim davanjim ostalima koje ovdje nisam unio.

Kad sve to izračunaju, curke iz administracije, dobijemo cijenu proizvoda u trgovini.

2199,99 kuna!!!!!

— plus PDV !!

Kao što veli Vojko….kakoto?

Teškoto !

Ma šta te briga, narod će to ionako platiti.

Prije par godina napisano, ali još uvijek vrijedi ?

2007

kako se meni čini…vraćamo se u srednji vijek…

svaka civilizacija ide prema svom vrhuncu i tamo ostaje – ukoliko je dovoljno napredna ili se srozava na one korjene s kojih je počela..ili i niže ovisno o devastaciji koju vrhunac pokrene… ukoliko neće doći do rata koji će nas baciti u kameno doma…srednji vijek nam ne gine…

zapamtiti ću da stavim cijev neku da mi fekalije idu van iz kuće i oko kuće, pa u zemlju…i time ću rijesiti problem “kuge”..koja je danas ušla u naše kuće putem fekalija iz medija..barem nešto :))

opet..sudeći po fekalijama kojima smo zatrpani od kućnih ljubimaca okolo… nema nam spasa ni od kuge ?
ne razumijem da je nekome problem potegnuti vodu nakon obavljene nužde, kad nam je već civilizacijski napredak donio WC (water closet)..jednako tako ne razumijem kako se ne može očistiti nakon što vas voljeni kućni ljubimac dampira pozamašnu količinu fekalija (čvrstih) na ulicu ispred nečijeg dvorišta…ma ja sam ograničen i glup..nema veze..

opet.. i opet..nije ni čudno to…kad vidiš djecu nasih građana koja se igraju po ulici i uriniraju di stignu dok im roditelji rade i grbače da im plate školovanje i sve ino što im treba/ne treba, a pri tome jos pričaju na mobitel sa vršnjakom koji je nekih 20tak metara dalje od njega… ma da.. sve je to kriv kućni odgoj… škole nemaju veze s tim..u školama se ionako ništa ne nauči..jer nastavnici tamo služe samo da “čuvaju” tu djecu i da trkeljaju nešto što bi ovi trebali zapamtiti….ali nikoga to nije briga..veća je briga što je rek’o Bandić, Kerum ili ine freak-individue lokalne i oblokalne politike i neke nazovipoznate osobe iz seljačkog balkanskog miljea, iz čistog sponzorušastog motiva, nazvana estradna ili politička, scena…ma je..scena ? kao i moja cijev za fekalije :))

fekalije

ma da…ma daaa…nije uopće bitno što nitko ne daje ni pišljiva boba za neke normalne stvari..što nam se na izborima kandidiraju lopine i idijoti (“j” ovdje stoji namjerno kao superlativ idiotu), a mi kao poslušne ofčice idemo glasati za nekog od njih koji je nešto obećao, a kasnije nitko neće imati pojam o čemu se ti to buniš…ako se ikad dodješ buniti…ili ..opet..nećemo ići glasati iz bjesa jer su takve stavili na listu, pa će jataci idijotski malkoc iskoristiti glasiće koji nisu pisnuli, ali ni vrisnuli…samo šaptom pali…. fekalije

nema tu velikih i malih slova..samo mala… jer ionako nitko ne pridaje pažnju… kao da je bitno.. nije bitna ni misao..nije bitno ni ono što sam ja ovdje pisao… bitno je da sve ide u krasnu materinu i nazad u srednji vijek…

pa nije ni to loše.. ionako tada ljudi nisu znali čitati ni pisati..kao ni danas.. nije sve to tako jako strano i daleko… od slova do wecea…samo fekalije…

srednji vijek je već tu..uštedio nam je put :)))

…I tako, danas sam malo podjetinjila i pogledah “Malog princa” ponovno. I pitam se:”Jeli ovca pojela ružu?” To odrasli zaista ne razumiju i reći će:”Kakva žena, kakvo pitanje?” No briga me….

Još sam, kao vrlo mala ,naučila čitati.
Imala sam starijeg brata koji je , naravno, bio moj uzor i sve što je znao, mogao on, morala sam znati i naučiti i ja.
On je čitao, pa sam čitala i ja i tako je ta navika i ljubav prema pisanoj riječi rasla kroz djetinjstvo,mladost i ostala do danas.
U to vrijeme nije bilo dječjih programa ,(ma do moje osme godine na Tv-u smo vidjeli samo talijanske kanale, jer signal iz Zagreba nije prebacivao preko Velebita) i kod svakog lošeg vremena,kad se nije moglo u park ili dvorišta, ja sam čitala.
Mijenjali su se naslovi, teme….kad sam prerasla Medu Winnie-ja, Pipi Dugu čarapu, Vlak u snijegu…nastavila sam odrastati čitajući. što uz obaveznu školsku lektiru, što po nekom osobnom izboru.
U današnje vrijeme, kad nam je internet otvorio svijet,pružio svakojake mogućnosti, u vrijeme digitalizacije, čitam i putem računala,volim i kratke i duge priče, poeziju, blogove.. ali, još uvijek ipak, najviše volim negdje ,u tihom pretincu doma, imati knjigu i ne dopustiti da se na nju predugo spušta prašina.
Biram naslove uglavnom prema raspoloženju , u sivim zimskim danima čitam raznoliko, prozu,putopise, poeziju , dok , npr. na godišnji odmor sa mnom idu trileri, ili “chick-lit ” ,lagano štivo,tekstovi s puno smijeha , suza i ljubavi….(ah, ljubavi 🙂
Imam, naravno, listu omiljenijih mi pisaca , a volim se osloniti i na nečiju preporuku ,ili na pročitanu recenziju.

Knjiga , po Wiki opisu, ima definiciju: tiskana kolekcija papira s najmanje 49 stranica ..
svi oni koji vole knjige ,mislim kako se ne bi baš suglasili s Wikijem 😉
Te “tiskane kolekcije papira” naučile se me toliko toga, natjerale na razmišljanja, pokazale mi svijet za koji i nisam znala da je tu, oko mene, rasplakale me, nasmijale, natjerale da propitkujem svoje stavove i već formirano mišljenje o koječemu..
Neke su postale poput sigurnih,toplih luka, priče kojima se vraćam, jer ih sa svakim čitanjem iznova osjetim .
Da ne duljim više.. napisala sam ovo zato što sam se, eto, upravo vratila od onih Šveđana (da ih sad ne reklamiram) i konačno , ispunit ću si dugogodišnju mi želju ..
oslobodila sam dio prostora jednog zida , sad našla, po cijeni povoljne, a veličinom odgovarajuće police, koje će ga pokriti, onako, od poda do stropa i koje će biti novi “dom” za sve moje, godinama skupljane, ukoričene prijateljice.
Nije kineski, knjižni će to biti zid(ić) .

“Čitajmo!! Plešimo!! Te zabavne radnje nikada neće naškoditi svijetu” (Voltaire )

.