Samokritika

19.11.2012.

Nakon poduzeg vremena ulazim medju ove svoje retke i misli, dizuci prasinu razmisljanja i onu imaginarnu, nad zapustenim mislima. Zapustenim…hmm… mozda na ovom virtualnom papiru.

Citajuci, pitam se nisam li ja neka podvojena ili multiplicirana osobnost, jer citam ove retke i snebivam se tesko prateci sto mi je u tom momentu bilo u glavi.

U stvari, nije previse ni bitno, jer ipak sve sto sam napisao je sukladno sa onim sto i dalje imam u glavi. Ne znam da li je to odgovor na pitanje, no zadovoljan sam sa stanjem moje svijesti 🙂

Ovim uvodom dajem uvid u jedan nacin samokritike.

Samokritika je, po nekoj definiciji (uzmimo u obzir da dolazi od mene kao od laika), osvrt na osobno djelovanje i razmisljanje. Samokritika je mehanizam ponasanja, a u uskoj vezi je sa psiholoskim stanjem, te percepcijom sebe kao osobe.
Psiholoske stanje je uvjetovano raznim unutarnjim , nazovimo komponentama (krivnja, bjezanje, sugestija, samozavaravanje…) i kao takvo djeluje na percepciju.
Percepcija, opet, je skup filtera dozvoljenih od strane psiholoskog stanja, kojima mozemo sagledati sebe, a sve skupa iz nekog treceg lica..ukoliko je moguce.
Osvrt, kao takav, bi trebao biti sto je moguce vise objektivan kako bi i ta samokritika imala balans izmedju psiholoskog stanja, percepcije i stvarnog stanja i djolavanja. Sve ostalo predstavlja neke vidove samozavaravanja ili opet egocentricnosti. Najgore je ipak kada je uopce nema.

Svi mi na temelju svojih zelja, znanja, motiva ili usljed djelovanja okoline, djelujemo u vremenu i prostoru. Nase djelovanje je skup radnji koje vrsimo na temelju vanjskih i unutarnjih uvjeta. Necu ulaziti u specifikaciju uvjeta, vec mi je bitno prikazati samokritiku kao nesto normalno i potrebito svakoj zdravoj osobnosti. Nedostatak iste nije dobro i vodi ekstremizmu koji , ovisno o stupnju istoga, moze biti drustveno prihvatljivo i daleko van toga. U svakom slucaju nije dobro prema drugima sa kojimo dijelimo i zivimo. Sa druge strane, prevelika samokritika dovodi do destabiliziranja osobnosti i trosenje previse energije na objasnjenja…u principu, prevelika samokritika radja nove samokritike i stvari se vrte u krug. Naravno, ni ovo nije zdravo po nikoga.

Balans, koji je uvijek i za sve potreban je ono sto se ovdje trazi. Postizanje balansa je duboko povezan sa ljubavlju i postivanjem. Bez tih komponenti nema ni balansa.

Analogija gore spomenutog kaze da samokritika je alat u gradnji nase osobnosti i upravljac nasih daljnjih djelovanja. Samokritika nije slabost, vec svjesna reakcija ili osvrt na djelovanja kojom ucimo i nadogradjujemo sebe. Ukoliko srljamo bez nje naprijed, prije ili kasnije naletimo na problem veci nego sto bi trebalo i koji ce nas zaustaviti. Postajemo naoko snazni i veliki, guramo ljude i stvari ispred sebe ne videci i ne mareci za stvarno stanje stvari.
Nasuprot tome, ici cemo naprijed presporo i stalno polusvjesni prema dogadjajima oko sebe. Gubimo radost zivota i stalno smo u nekom vrebanju nad greskama. Preispitujemo stvari vise no sto je potrebito gubeci energiju, vjerodostojnost, pa i ljudskost.
Balansom, postizemo pravu brzinu i pravi smjer.

Stavimo to pred svakog pojedinca covjecanstva i zamislimo svijet.

Jako dobro 🙂