Izvor slike: Dug je put do nekog određenog cilja u životu.
Jednostavno ideš.
Malim koracima.
Davno sam čitala puno knjiga. Bili su moji maleni putokazi. Neke od njih su ostavile trag koji je oblikovao dio osobnosti.
Shvatila sam čitajući Barbaru Ann Brennan da je taj naš put davno određen. Nije ni bitno tko ga je odredio, gdje je zapisan. Bitno je da lagano putujemo i prikupljamo spoznaje, vještine, znanja i iskustva.
U početku nismo ni svjesni toga koliko smo toga ponijeli u sebi. Tu i tamo, poput iskre, zasvijetle u nama.
Nisam poklonik religija.
Ne pripadam nigdje.
Trudim se poštovati sve one koji na taj način žive.
Privuku nas u određenim razdobljima života, što zbog tradicije, odgoja, okružja.
Možemo izabrati kad odrastemo želimo li to u svom životu ili ne.
Zašto je to bitno?
Zato što je teško živjeti i ne pripadati nigdje.
Promatraš te ljude oko sebe s kojim žarom i nadom se uklapaju u zajednice.
Postavljaš si pomalo mračna pitanja…Tko sam ja u toj životnoj priči? Zašto sam ovdje?…
Uglavnom se povlačiš i budeš tiho.
Ako sam ne razumiješ sebe, kako će te tek drugi razumjeti???
Cijelo to vrijeme potreban mir i odmor od zahuktalosti svijeta, ljudi i događaja pronalaziš u prirodi.
Ona te diže, sluša neizgovorene riječi, osnažuje, umiruje. Voliš sve ono što ti daruje kad ju gledaš, slušaš, dodiruješ i osjećaš.
To je posebna spona ljubavi. Trajna.
Sam početak stjecanja više znanja o njoj, datira negdje poslije rata. Nakon svih strahota koje je donio….sudjelovanje na seminarima o Ekologiji, bila je kao zvijezda koju sam lagano slijedila. Tako sjajna i čista.
Shvatila sam koliko malo znam. Koliko toga je skriveno i nedostupno.
Život kao život, borba za preživljavanje te baca na koljena. Pužeš. Zaboravljaš na puno toga što ti je bilo važno, što te je nosilo, uzdizalo.
Lutaš, ponovo tražeći taj zanos koji si nekad imao.
Čitaš i dalje. Ne više toliko puno, ali odabireš sadržaje koji te pomalo pune novim, dragim sadržajima.
Hrana za dušu.
Odbacuješ neke obrasce u kojima si živjela.
Odmičeš se od nekih ljudi, ili oni odlaze.
Tehnologija napreduje. Puno toga ti je na dohvat ruke. Toliko toga možeš pročitati, naučiti, isprobati.
U moru sadržaja pronalaziš i one tužne, mučne sadržaje koji te ostave bez riječi. Gledaš i gledaš…. i pitaš se …
Zašto?
Čemu toliko nasilja, uništavanja???
I ne možeš shvatiti.
I ne možeš prihvatiti.
Ostaje ti tuga i nemoć.
