Opet

I dio

Kod mene rijeke misli dolaze!
Muče me doslovce.
Onda se poigram s njima, i smire se.

II dio

Često u okruženju, susretima, ili komunikaciji nailazila sam na osobe koje bi nosile znamen ( ako se to može tako nazvati ) „žrtve“.

Priznajem da sam se i ja u jednom periodu života ponašala upravo tako. Ranjena, slaba, stalno bi naglašavala to svoje stanje i tražila odobravanje, podršku ili tek suosjećanje.
Dogodi ti se nešto strašno što ne možeš procesuirati i stalno si u tom kružnom labirintu iz kojeg teško izlaziš. Ovisno o traumama, period oporavka, analitike, razumijevanja zna biti izuzetno dug.
Neki potraže i stručnu pomoć, neki zašute i povuku se u sebe, neki galame i mašu , a neki se uhvate u koštac s onime što ih muči.
Toliko toga ima već oko nas da je teško se kratko osvrnuti i govoriti o tome.
Zašto se to događa?
Tko su ranjivije skupine?
Koliko dugo traje proces oporavka?
Postaju li te osobe na neki način oštećene osobe cijeli život?
To je samo dio nekih pitanja koja se nameću.

III dio
Žrtve roditeljskog odgoja

To je tema koju bi željela dotaknuti iz svog ugla promatranja, i nekih iskustava i znanja koja imam.
Susretala sam i susrećem i danas ljude koji često vrlo grdo govore o roditeljima, živim ili preminulim.
Osjećaju se kao žrtve neuspješnog odgoja, zakinuti za puno toga što često iznose.
Ponekad im to služi i kao obrana za svoja sadašnja ponašanja.

Godinama sam radila s roditeljima. Upoznala mnogo njih. Pohađala seminare za edukaciju roditelja. Vodila radionice za bolje roditeljstvo.
Tada sam i sama uočila koliko sam ja, kao majka, učinila pogrešaka u odgoju svoje djece. Koliko ih je to oštetilo ili ne, nisam sigurna.

Ono što je bitno je spoznaja da nema škola za roditelje.
Posebno u onim vremenima kad smo mi odrastali. Odgoj se tada zasnivao na osobnim iskustvima – tako su i mene moji roditelji, pa ću i ja svoje.
Odgoj i obrazovanje je napredovalo. Pedagogija i psihologija razvoja djece napredovala je. Dostupnost znanja, novih spoznaja je gotovo neograničena, za one koji žele.

Zamka današnjim roditeljima je zaposlenost i silne obveze, koje ih tjeraju da odgoj i obrazovanje djece prepuste većinom ustanovama gdje današnja djeca borave dulje od 8, 9, pa čak i 10 sati. Koliko je to sve dobro…pokazat će vrijeme odrastanja tih generacija.

Što sam htjela istaknuti ?
Često krivnju nečega što nosimo kao neku našu manjkavost, okrnjenost ili traumu prebacimo onima koji su nas stvorili – roditeljima.

E, tu se ja ne bi složila.
Zašto?
Zbog činjenice da smo odrasli ljudi.
Dobro je znati što nam se dogodilo, gdje je zapelo u djetinjstvu…što nas to žulja iz tih dana. Osvijestiti. Potražiti odgovore u literaturi koje ima u izobilju.
Netko može i kod terapeuta, pa da zajedno prokopaju zatrpane emocije.
U nekoj dobi, po meni bi to bilo između 30-40 , trebaš to spoznati.
Slijedeći korak bio bi –oprost roditeljima, bilo živućim ili preminulim.

Ja to jednostavno nazivam – Nisu znali!

Ostaviti tu jednu ipak lijepu toplinu odnosa roditelja i djeteta, jer sigurno je bilo i takvih trenutaka.

Što dalje?

Rad na sebi. Popravak oštećenja koja si uočio da su nastala. Osnaživanje emocija i korak po korak naprijed.

Svjesna sam da ima i onih tragičnih, zločinačkih porodica, ali to već spada u kliničku psihologiju i socijalne službe. Nažalost.

Ovo je tek usputni osvrt na ljude koji znaju gdje su zakinuti, krive i dalje druge, a ne poduzimaju pomak radeći na sebi i mijenjajući se na bolje.

p.s. morala sam…dirnula me edna situacija, pa pustila rijeku da teče 🙂