Kategorija: Blog

Ideju za stvaranje zapisa ponudio mi je susjed iz prizemlja moje zgrade.

Inače smo u dobrosusjedskim odnosima. On živi ispod mene, u prizemlju i ima dodatak terase kao svoje stambene površine, ravno ispod mog balkona. Samac je.
Ono što je bitno za priču je da je vrlo uredan i brižan upravo oko tog dijela koji održava i osvježava zelenilom.
Ima hrpe tog zelenila od čempresa, tuja, i jedne ogromne smokve.
To je najljepši dio.

Naime, smokva je izrasla golema, zelena, vitka i prešla je čak i moj balkon.
Pustila sam neke grane i na balkon i prozor tako da uživam u zelenilu, a i u smokvama koje brstim kad sazriju.
Poštuje tu moju želju da ju ostavi neka traje tako lijepa zbog mirisa i hlada koji nam daruje. Davno bi on nju prepilio, al’ ja kukam, molim, podmitim s kavom…i nekako evo, ostaje da nas uveseljava.

Inače, ovi susjedi pokraj njega su svoj dio izbetonirali, bez trunke zelenila.
Ovi drugi su nadozidali i zatvorili cijeli taj prostor.

Vodi brigu i o pticama. Imamo cijela jata vrabaca, gugutki, kosova i goluba. Redovno on njima daje dolje hranu u i vodu. Ostali ne vole ptice i tjeraju ih.
Izmjenjujemo pokoju riječ preko ograde, mijenjamo se za sadnice nekog bilja.

Sad je na godišnjem odmoru i krenuo uređivati.
Prvo je stan iznutra sve počistio, bolje nego žensko.
Sve on to iznese na dvor svoj, pere, glanca, dotjeruje i onda uredno vrati sve na svoje mjesto.

I dolazim do glavnog dijela.

Zamislio je proširiti stazu ispod prozora pločama betonskim, a i stazu koju je napravio preko travnjaka do pločnika.
Ne sviđa mu se ova, ne izgleda baš najbolje.
Dovezao on ploča starih i betonskih blokova od roditelja iz Klare. Pripremio si stolić i korisne alate od libele, motike, krampa, one neke ogromne pile za beton.
Četiri dana, od jutra do večeri je on to mjerio, zagledao, kopao, stavljao, rezao, micao, preslagivao.

Povremeno bi mu naišao pajto, komunalac, koji s onim triciklom prazni košare za otpatke. Onda bi oni stali, jednu jutarnju rakijicu za bolji rad, pa opet negdje oko 14 sati po pivu. Usput bi nešto komentirali glasno, ali im je izričaj tako neobičan (mješavina bosansko-zagorskog ) koji se ne razumije od prve i na daljinu.

Ponekad bi ove susjede sa strana njegova dvora došle provjeriti kako napreduju radovi, gdje je stao, što je bolje. Svi su jako glasni tako da ni trebaš stajati vani, dovoljno je imati balkonska vrata otvorena.

Ja bi mu došla k’o nadzorni organ. Provirila bi između grana smokve, provjerila je li to sve ravno i estetski na mjestu, i naravno, pohvalila ga. Tako se to radi, ako hoćeš imati blagodati zelenila oko sebe.

Ono što je meni krajnje simpatično bilo je da sve ovo što je radio je kod njega „privremeno“ rješenje.
To bi značilo da betonske ploče nisu betonirane nego su samo uredno tlakovane u tlo koje bi izravnao, provjerio libelom pet puta i stavio.
Slijedom toga, kad mu dosadi takav izgled svega, mogao bi ponovo u akciju, i opet sve ponovo, al’ na drugi način.

U biti, lijepo i pozitivno je to što brine o okolišu, nastoji da mu je i ono oko njega i lijepo i uredno.
Čovjek treba imati taku neku oazu u kojoj može djelovati i stvarati.

Dolazim do riječi ….preslagivanje.
Promatrala sam ja taj rad njegov, jer ionako dosta vremena kad je lijepo boravim na balkonu.
Inače , mi ljudi obično velimo…Slažeš iz šupljeg u prazno.
Puno puta nam se i naši poslovi koje činimo svakodnevno čine upravo takvima. Kuhaš, pereš, čistiš da bi to opet sve ponavljao, i opet i opet…na ne baš neki kreativan način.

Mentalno zdravlje je vrlo bitno.

Onaj osjećaj kad znaš da si dobro sam sa sobom.

Meni kad se dogodi mentalna iscrpljenost, shvatim da nije dobro.
Ne boli to, ali osjećaš se blesavo (nemaš volju, nemaš ideja, nemaš radosti, nemaš nadu ).
Pali mi se neka lampica tamo gore u možđanima…i znam da se moram zavući u sebe.

Retrospekcija…i preslagivanje.
Shvatiš da si se zatrpao s krivim mislima, negativnim osjećajima, informacijama, i da si stao.
Sad to treba kao susjed, presložiti.
Promijeniti neke dijelove, neke izbaciti, neke poravnati.
I to je dobro.

Postoji periodi na našem Putu kada jednostavno budemo u tjesnacu u kojem nam se „lijepe“ situacije koje su teške (bilo tjelesno ili mentalno), i taj period guramo jer smo svjesni da će i to proći.
Tada, u fazi, u kojoj je prividno mir, treba se presložiti.

I u to preslagivanje trebalo bi ugraditi definiciju sreće Enisa Bešlagića :

– Kad se ujutro ustanete živi i zdravi, i imate jedan obrok i večeras imate gdje da prespavate , vi ste najsretniji čovjek. –

kažu da je u paklu gužva, ali
kad si u paklu,
čini se da si uvijek sam.
i ne možeš nikome reći da si u paklu
ili će misliti da si ludi
a biti lud je biti u paklu
a i biti zdrav je pakleno.

oni koji izbjegnu pakao, međutim,
nikad ne pričaju o tome
i nakon toga im ništa posebno ne smeta.
Mislim, stvari poput propuštanja obroka,
otići u zatvor, uništiti auto,
ili čak ideja same smrti.

kad ih pitaš,
“kako je?”
uvijek će odgovoriti, “dobro, baš dobro…”

jednom kada si bio u paklu i nazad,
to je dovoljno
to je najveće zadovoljstvo poznato čovjeku.

jednom kada si bio u paklu i nazad,
ne gledaš iza sebe kad pod zaškripi
a sunce uvijek izlazi u ponoć
i stvari poput očiju miševa
ili napuštena guma na praznom mjestu
može vas nasmijati
kad si jednom bio u paklu i natrag.

~Charles Bukowski