Kategorija: Dnevni blog

CAMILLE CLAUDEL.

Rođena 1864. a umrla 1943. Zaboravljena od svih, u duševnoj bolnici.

Što je učinila?

Došla je studirati u Pariz u vrijeme kada je Škola likovnih umjetnosti bila otvorena samo za mušku populaciju. Zato je pohađala satove u umjetničkim studijima koji su primali žene.
Tamo je upoznala i postala ljubavnica najpoznatijeg kipara tog vremena: Augustea Rodina.

Njihov odnos bio je i strastven i umjetnički; zajedno su radili i kiparili (Rodin muzej i muzej Orsay čuvaju prekrasna djela iz ovog doba).

Zatim ju je ostavio, nakon što je godinama živio s drugom ženom. On, umjetnik kojeg su svi voljeli i poštovali… ona je bila ocrnjena, napuštena, pa i “umjetnički” marginalizirana. Živjela je sama, nije više nikome vjerovala, a njezina djela nisu bila na prodaju. Osim toga, njegov brat bio je poznati pjesnik, pisac, diplomat i akademik Paul Claudel.

Obitelj je odlučila internirati je, smatrajući ovu ženu previše “MODERNOM” za to vrijeme i sramotom za obitelj. Postoje pisma koja je pisala prijateljima i obitelji tražeći pomoć; 30 godina je bolničkom osoblju pokušavala objasniti nepravdu koju doživljava. Ovo su srcedrapajuća svjedočanstva koja otkrivaju lucidnost žene u umobolnici.

Umrla je od gladi do smrti 19. listopada 1943. u francuskoj javnoj bolnici, a nitko od članova obitelji nije prisustvovao njezinom sprovodu. Njeni posmrtni ostaci položeni su u zajedničku javnu grobnicu.

Danas je ostavština CAMILLE CLAUDEL u potpunosti rehabilitirana. njezini su radovi izloženi uz Rodinove, a muzej nekoliko kilometara od Pariza u potpunosti joj je posvećen.

c/p

Molim poštenog nalaznika…. da ga vrati u dogledno vrijeme! 😛

Ideju za stvaranje zapisa ponudio mi je susjed iz prizemlja moje zgrade.

Inače smo u dobrosusjedskim odnosima. On živi ispod mene, u prizemlju i ima dodatak terase kao svoje stambene površine, ravno ispod mog balkona. Samac je.
Ono što je bitno za priču je da je vrlo uredan i brižan upravo oko tog dijela koji održava i osvježava zelenilom.
Ima hrpe tog zelenila od čempresa, tuja, i jedne ogromne smokve.
To je najljepši dio.

Naime, smokva je izrasla golema, zelena, vitka i prešla je čak i moj balkon.
Pustila sam neke grane i na balkon i prozor tako da uživam u zelenilu, a i u smokvama koje brstim kad sazriju.
Poštuje tu moju želju da ju ostavi neka traje tako lijepa zbog mirisa i hlada koji nam daruje. Davno bi on nju prepilio, al’ ja kukam, molim, podmitim s kavom…i nekako evo, ostaje da nas uveseljava.

Inače, ovi susjedi pokraj njega su svoj dio izbetonirali, bez trunke zelenila.
Ovi drugi su nadozidali i zatvorili cijeli taj prostor.

Vodi brigu i o pticama. Imamo cijela jata vrabaca, gugutki, kosova i goluba. Redovno on njima daje dolje hranu u i vodu. Ostali ne vole ptice i tjeraju ih.
Izmjenjujemo pokoju riječ preko ograde, mijenjamo se za sadnice nekog bilja.

Sad je na godišnjem odmoru i krenuo uređivati.
Prvo je stan iznutra sve počistio, bolje nego žensko.
Sve on to iznese na dvor svoj, pere, glanca, dotjeruje i onda uredno vrati sve na svoje mjesto.

I dolazim do glavnog dijela.

Zamislio je proširiti stazu ispod prozora pločama betonskim, a i stazu koju je napravio preko travnjaka do pločnika.
Ne sviđa mu se ova, ne izgleda baš najbolje.
Dovezao on ploča starih i betonskih blokova od roditelja iz Klare. Pripremio si stolić i korisne alate od libele, motike, krampa, one neke ogromne pile za beton.
Četiri dana, od jutra do večeri je on to mjerio, zagledao, kopao, stavljao, rezao, micao, preslagivao.

Povremeno bi mu naišao pajto, komunalac, koji s onim triciklom prazni košare za otpatke. Onda bi oni stali, jednu jutarnju rakijicu za bolji rad, pa opet negdje oko 14 sati po pivu. Usput bi nešto komentirali glasno, ali im je izričaj tako neobičan (mješavina bosansko-zagorskog ) koji se ne razumije od prve i na daljinu.

Ponekad bi ove susjede sa strana njegova dvora došle provjeriti kako napreduju radovi, gdje je stao, što je bolje. Svi su jako glasni tako da ni trebaš stajati vani, dovoljno je imati balkonska vrata otvorena.

Ja bi mu došla k’o nadzorni organ. Provirila bi između grana smokve, provjerila je li to sve ravno i estetski na mjestu, i naravno, pohvalila ga. Tako se to radi, ako hoćeš imati blagodati zelenila oko sebe.

Ono što je meni krajnje simpatično bilo je da sve ovo što je radio je kod njega „privremeno“ rješenje.
To bi značilo da betonske ploče nisu betonirane nego su samo uredno tlakovane u tlo koje bi izravnao, provjerio libelom pet puta i stavio.
Slijedom toga, kad mu dosadi takav izgled svega, mogao bi ponovo u akciju, i opet sve ponovo, al’ na drugi način.

U biti, lijepo i pozitivno je to što brine o okolišu, nastoji da mu je i ono oko njega i lijepo i uredno.
Čovjek treba imati taku neku oazu u kojoj može djelovati i stvarati.

Dolazim do riječi ….preslagivanje.
Promatrala sam ja taj rad njegov, jer ionako dosta vremena kad je lijepo boravim na balkonu.
Inače , mi ljudi obično velimo…Slažeš iz šupljeg u prazno.
Puno puta nam se i naši poslovi koje činimo svakodnevno čine upravo takvima. Kuhaš, pereš, čistiš da bi to opet sve ponavljao, i opet i opet…na ne baš neki kreativan način.

Mentalno zdravlje je vrlo bitno.

Onaj osjećaj kad znaš da si dobro sam sa sobom.

Meni kad se dogodi mentalna iscrpljenost, shvatim da nije dobro.
Ne boli to, ali osjećaš se blesavo (nemaš volju, nemaš ideja, nemaš radosti, nemaš nadu ).
Pali mi se neka lampica tamo gore u možđanima…i znam da se moram zavući u sebe.

Retrospekcija…i preslagivanje.
Shvatiš da si se zatrpao s krivim mislima, negativnim osjećajima, informacijama, i da si stao.
Sad to treba kao susjed, presložiti.
Promijeniti neke dijelove, neke izbaciti, neke poravnati.
I to je dobro.

Postoji periodi na našem Putu kada jednostavno budemo u tjesnacu u kojem nam se „lijepe“ situacije koje su teške (bilo tjelesno ili mentalno), i taj period guramo jer smo svjesni da će i to proći.
Tada, u fazi, u kojoj je prividno mir, treba se presložiti.

I u to preslagivanje trebalo bi ugraditi definiciju sreće Enisa Bešlagića :

– Kad se ujutro ustanete živi i zdravi, i imate jedan obrok i večeras imate gdje da prespavate , vi ste najsretniji čovjek. –

kažu da je u paklu gužva, ali
kad si u paklu,
čini se da si uvijek sam.
i ne možeš nikome reći da si u paklu
ili će misliti da si ludi
a biti lud je biti u paklu
a i biti zdrav je pakleno.

oni koji izbjegnu pakao, međutim,
nikad ne pričaju o tome
i nakon toga im ništa posebno ne smeta.
Mislim, stvari poput propuštanja obroka,
otići u zatvor, uništiti auto,
ili čak ideja same smrti.

kad ih pitaš,
“kako je?”
uvijek će odgovoriti, “dobro, baš dobro…”

jednom kada si bio u paklu i nazad,
to je dovoljno
to je najveće zadovoljstvo poznato čovjeku.

jednom kada si bio u paklu i nazad,
ne gledaš iza sebe kad pod zaškripi
a sunce uvijek izlazi u ponoć
i stvari poput očiju miševa
ili napuštena guma na praznom mjestu
može vas nasmijati
kad si jednom bio u paklu i natrag.

~Charles Bukowski

“Jednog bih dana želio otići kući. Točnu lokaciju ovog mjesta ne znam, ali bih jednog dana želio otići. Postojao bi ugodan osjećaj bliskosti i osjećaj dobrodošlice u svemu što sam vidio. Ljudi bi me srdačno pozdravili. Podsjećali bi me na duljinu moje odsutnosti i tisuće milja koje sam proputovao u tim nemirnim godinama, ali uglavnom bi mi govorili da sam nedostajao i da su stvari bolje sad kad sam se vratio. Jesen bi došla na ovo mjesto dobrodošlice, na ovo mjesto za koje bih znao da je dom. Došla bi jesen i zrak bi postao svjež, suh i čaroban, kao u to doba godine. Noću bih šetao ulicama, ali se ne bih osjećao usamljeno, jer to su ulice mog rodnog grada. To su ulice o kojima sam razmišljao dok sam bio daleko, a sada sam se vratio i sve je bilo kako treba. Drveće i lišće koje pada bi me dočekali. Pogledao bih u mjesec i sjetio se da sam ga vidio u zemljama diljem svijeta jer sam desetljećima nemirno putovao, nikad se ne sjećajući da je izgledao isto kao kad ga gledam iz svog rodnog grada.”
~Henry Rollins

Zadnjih dana, bolje rečeno tjedana, sve ja to nešto zbrda zdola pišem. Imam i cilj pisanja : povratak u neko svoje prepoznatljivo stanje.

Danas mi sine misao…možda je to sve uzročno-posljedična veza proljeća.
Lijepo to dočaravaju stihovi Crvene jabuke – Nekako s proljeća, sva sam si od ludila.
To je sigurno to.
Prvo te uznemiri, pa te pusti, pa te opet primi, pa traje, pa se smiri.
Garant je to.

Moj problem je što me toliko toga ufati odjednom.

Ono što je negdje duboko u meni, i iznova svakog proljeća me zdrma i rastuži je : zemlja.
E, to mi je boljka pregolema.

Moj komad zemlje. Moj vrt. Moj cvjetnjak. Mali voćnjak.
Kao u magli se pojavi i neki kućerak iza toga.
K’o luda Mara (nemam pojma zašto se to reče u narodu tako ) hodam okolo i virim u te okućnice, i uzdišem.
Prebirem po stranicama o vrtlarenju, vrstama, načinu.

I onda se normalno rastužim.
Nakupujem ja cvijeća za moj balkonek, i sredim da mi je lijepo i mirisno i šareno, ali….
Tješim se (no baš se ni ne utješim) kako mnogi nemaju ni to, kako su gladni, bolesni, siroti negdje.

Nisam ja više ni za neke velike akcije na vrtu…no, duša ne miruje.
Sniva snove koji su nedostižni.
Onda samu sebe bacim u još veću dozu ludovanja.

Učilo me od malena da zemlja hrani ljude.
Treba ju poštivati i voljeti.
Znam ja da ni klima i te sitnice oko nje nisu više kao nekad.
Vjerojatno je čovjeku najteže kada puno toga zna, ali si ipak ne može pomoći i te sne ostvariti.

Nekako s proljeća, sva sam si od ludila.
Bude prošlo.

Jedno od najlakših opažaja stvarnosti je iluzija ljubavi.

Lagano, da lakše ne može biti, ulijećemo u nju.
Dovoljan je samo objekt na koji ćemo se fokusirati svim osjetilima.
Pri tome vrlo važnu ulogu igra i naša kreativnost stvaranja te čarobnice iluzije u koju tonemo.
Jednostavno rečeno – izmaštali smo si ljubav epskih razmjera.

Prvo je trebalo postaviti dobar temelj za to.
Osigurati dovoljno maštovitosti u mislima koje bi hranili danima.
Budući da je misao i materija, uspijevamo nakon nekog vremena stvoriti objekt koji se lagano približi subjektu, nama.

Sve one sitne spoznaje, mrvice znanja koja smo žedno, u romantičarsko- nježnom procesu skupljali godinama odjednom počinju dobivati smisao.
Tu pomaže i ona narodna : Nakon kiše dolazi sunce.
Obično se to događa nakon niza neuspjelih, ili jedne fatalne promašene ljubavi, zbog koje smo krpali ožiljke, liječili rane i plakali (kiša).

Nekako poučeni gorkim iskustvima u koje smo uletjeli nespremni, bez znanja, bez dovoljno iskustava, sada vjerujemo da smo spremni za ono fatalno, gdje će i nama konačno zasjati sunce, i sjati dok god ga vidjeti možemo.
Popratili smo i susrete sa srodnim dušama , i stalno provjeravali je li to ona fatalna, karmičko-kozmička ljubav koja je baš nama namijenjena.

Tu se valjda i Egoslavac umiješao, šapatom nas uvjeravajući da smo baš mi odabrani za ta čudesa koja se rijetko događaju bićima na dvije noge, a da liče na ljude.
Očito je da se trebaju poravnati i još neke sitnice oko nas, i u nama.
Možda i taj objekt koji će uletjeti u naš prostor opažaja isto je nekako zakinut na svoj način (što bi narod rekao – Našla krpa zakrpu ).

I dogodi se to…
Taj fatalni susret.

Bude tu svega. Od divote, radosti, strasti, preklapanja u svim nijansama, do boli.
Upravo ta bol, koju je teško objasniti, pravi razdor između subjekta i objekta. Puca po šavovima (valjda se prenapuhao sadržaj).
Opet se prizivaju znanstvena otkrića , filozofska i psihološka pojašnjenja i opet se nađe neko prihvatljivo rješenje , i za bol.

Čovjek se uvijek utješi – rekao bi naš Mali princ.

Nakon nekog vremena trebali bi, hladne glave i skalpelom, i onim divnim četkicama, što imaju arheolozi , pažljivo odgrtati taj naš „biser“ ljubavi.
Odbaciti sve ono što smo mu lijepo upakirali u blistajući omotač.

Nasmiješiti se sebi.
Prigrliti sebe.
Priznati si da smo vrhunski majstori iluzije (jer i to ne može svatko).
I prizemljiti u okrilje Majčice zemlje.

Fotografija :
https://www.srednja.hr/novosti/prekrasne-opticke-iluzije-koje-moze-stvoriti-samo-priroda/

I dio

Kod mene rijeke misli dolaze!
Muče me doslovce.
Onda se poigram s njima, i smire se.

II dio

Često u okruženju, susretima, ili komunikaciji nailazila sam na osobe koje bi nosile znamen ( ako se to može tako nazvati ) „žrtve“.

Priznajem da sam se i ja u jednom periodu života ponašala upravo tako. Ranjena, slaba, stalno bi naglašavala to svoje stanje i tražila odobravanje, podršku ili tek suosjećanje.
Dogodi ti se nešto strašno što ne možeš procesuirati i stalno si u tom kružnom labirintu iz kojeg teško izlaziš. Ovisno o traumama, period oporavka, analitike, razumijevanja zna biti izuzetno dug.
Neki potraže i stručnu pomoć, neki zašute i povuku se u sebe, neki galame i mašu , a neki se uhvate u koštac s onime što ih muči.
Toliko toga ima već oko nas da je teško se kratko osvrnuti i govoriti o tome.
Zašto se to događa?
Tko su ranjivije skupine?
Koliko dugo traje proces oporavka?
Postaju li te osobe na neki način oštećene osobe cijeli život?
To je samo dio nekih pitanja koja se nameću.

III dio
Žrtve roditeljskog odgoja

To je tema koju bi željela dotaknuti iz svog ugla promatranja, i nekih iskustava i znanja koja imam.
Susretala sam i susrećem i danas ljude koji često vrlo grdo govore o roditeljima, živim ili preminulim.
Osjećaju se kao žrtve neuspješnog odgoja, zakinuti za puno toga što često iznose.
Ponekad im to služi i kao obrana za svoja sadašnja ponašanja.

Godinama sam radila s roditeljima. Upoznala mnogo njih. Pohađala seminare za edukaciju roditelja. Vodila radionice za bolje roditeljstvo.
Tada sam i sama uočila koliko sam ja, kao majka, učinila pogrešaka u odgoju svoje djece. Koliko ih je to oštetilo ili ne, nisam sigurna.

Ono što je bitno je spoznaja da nema škola za roditelje.
Posebno u onim vremenima kad smo mi odrastali. Odgoj se tada zasnivao na osobnim iskustvima – tako su i mene moji roditelji, pa ću i ja svoje.
Odgoj i obrazovanje je napredovalo. Pedagogija i psihologija razvoja djece napredovala je. Dostupnost znanja, novih spoznaja je gotovo neograničena, za one koji žele.

Zamka današnjim roditeljima je zaposlenost i silne obveze, koje ih tjeraju da odgoj i obrazovanje djece prepuste većinom ustanovama gdje današnja djeca borave dulje od 8, 9, pa čak i 10 sati. Koliko je to sve dobro…pokazat će vrijeme odrastanja tih generacija.

Što sam htjela istaknuti ?
Često krivnju nečega što nosimo kao neku našu manjkavost, okrnjenost ili traumu prebacimo onima koji su nas stvorili – roditeljima.

E, tu se ja ne bi složila.
Zašto?
Zbog činjenice da smo odrasli ljudi.
Dobro je znati što nam se dogodilo, gdje je zapelo u djetinjstvu…što nas to žulja iz tih dana. Osvijestiti. Potražiti odgovore u literaturi koje ima u izobilju.
Netko može i kod terapeuta, pa da zajedno prokopaju zatrpane emocije.
U nekoj dobi, po meni bi to bilo između 30-40 , trebaš to spoznati.
Slijedeći korak bio bi –oprost roditeljima, bilo živućim ili preminulim.

Ja to jednostavno nazivam – Nisu znali!

Ostaviti tu jednu ipak lijepu toplinu odnosa roditelja i djeteta, jer sigurno je bilo i takvih trenutaka.

Što dalje?

Rad na sebi. Popravak oštećenja koja si uočio da su nastala. Osnaživanje emocija i korak po korak naprijed.

Svjesna sam da ima i onih tragičnih, zločinačkih porodica, ali to već spada u kliničku psihologiju i socijalne službe. Nažalost.

Ovo je tek usputni osvrt na ljude koji znaju gdje su zakinuti, krive i dalje druge, a ne poduzimaju pomak radeći na sebi i mijenjajući se na bolje.

p.s. morala sam…dirnula me edna situacija, pa pustila rijeku da teče 🙂