Nemir

Sad ću ja k’o ovi novinari što nas bombardiraju vijestima :
„Ovo mi moglo biti ogromno!!!“ (strelica prema dolje, na članak )

„Ima nekih kretanja atoma u ljudskom biću koja se redaju neobjašnjivim redom i stvaraju
viziju koju je teško izgovoriti. Ti atomi kucaju u krvnim žilama, nose ih u svom tkivu pa
negdje iza ljudskog oka nastaje duga koju jednostavno ne možete definirati.
Čovječanstvo se od svog nastanka nadalo da će naći odgovor i riječi sa značenjem tog
osjećaja.
Kad taj nemir osjetite, imate osjećaj da idete na sastanak s voljenom osobom, radujete se i strahujete, sve u isti tren.“ (Siniša Glavašević)

Dugo godina je trebalo da pronađem ove riječi. Možda sam ih i prije pronašla, ali nisu u meni odjeknule na način s kojima ih sada osjećam.

U ispisanim riječima pokušavam zadržati što dulje taj osjećaj. Žao mi ga otpustiti, jer je u neku ruku predivan, velik, topao.

Iz njega se širi opojnost, zadivljenost. Iskonski nemir traženja. Dječja razigranost u svijetu oko njega.

Vječna glad.

Čini ti se da si se ukipio, zabetonirao, miruješ, stagniraš.

U biti… ono čupavo, musavo derište u nama i dalje traži.

Nudiš mu ovo, ono….malo se zaigra, ali točno zna što ga može na neki način razveseliti.
Izazov.
Otkrivanje.

Od nemira do nemira.