Lagano

Jedno od najlakših opažaja stvarnosti je iluzija ljubavi.

Lagano, da lakše ne može biti, ulijećemo u nju.
Dovoljan je samo objekt na koji ćemo se fokusirati svim osjetilima.
Pri tome vrlo važnu ulogu igra i naša kreativnost stvaranja te čarobnice iluzije u koju tonemo.
Jednostavno rečeno – izmaštali smo si ljubav epskih razmjera.

Prvo je trebalo postaviti dobar temelj za to.
Osigurati dovoljno maštovitosti u mislima koje bi hranili danima.
Budući da je misao i materija, uspijevamo nakon nekog vremena stvoriti objekt koji se lagano približi subjektu, nama.

Sve one sitne spoznaje, mrvice znanja koja smo žedno, u romantičarsko- nježnom procesu skupljali godinama odjednom počinju dobivati smisao.
Tu pomaže i ona narodna : Nakon kiše dolazi sunce.
Obično se to događa nakon niza neuspjelih, ili jedne fatalne promašene ljubavi, zbog koje smo krpali ožiljke, liječili rane i plakali (kiša).

Nekako poučeni gorkim iskustvima u koje smo uletjeli nespremni, bez znanja, bez dovoljno iskustava, sada vjerujemo da smo spremni za ono fatalno, gdje će i nama konačno zasjati sunce, i sjati dok god ga vidjeti možemo.
Popratili smo i susrete sa srodnim dušama , i stalno provjeravali je li to ona fatalna, karmičko-kozmička ljubav koja je baš nama namijenjena.

Tu se valjda i Egoslavac umiješao, šapatom nas uvjeravajući da smo baš mi odabrani za ta čudesa koja se rijetko događaju bićima na dvije noge, a da liče na ljude.
Očito je da se trebaju poravnati i još neke sitnice oko nas, i u nama.
Možda i taj objekt koji će uletjeti u naš prostor opažaja isto je nekako zakinut na svoj način (što bi narod rekao – Našla krpa zakrpu ).

I dogodi se to…
Taj fatalni susret.

Bude tu svega. Od divote, radosti, strasti, preklapanja u svim nijansama, do boli.
Upravo ta bol, koju je teško objasniti, pravi razdor između subjekta i objekta. Puca po šavovima (valjda se prenapuhao sadržaj).
Opet se prizivaju znanstvena otkrića , filozofska i psihološka pojašnjenja i opet se nađe neko prihvatljivo rješenje , i za bol.

Čovjek se uvijek utješi – rekao bi naš Mali princ.

Nakon nekog vremena trebali bi, hladne glave i skalpelom, i onim divnim četkicama, što imaju arheolozi , pažljivo odgrtati taj naš „biser“ ljubavi.
Odbaciti sve ono što smo mu lijepo upakirali u blistajući omotač.

Nasmiješiti se sebi.
Prigrliti sebe.
Priznati si da smo vrhunski majstori iluzije (jer i to ne može svatko).
I prizemljiti u okrilje Majčice zemlje.

Fotografija :
https://www.srednja.hr/novosti/prekrasne-opticke-iluzije-koje-moze-stvoriti-samo-priroda/