Izvor slike: Hmm..
Ono…
Tramvaj drnda. Ja s njim. Oko mene grad koji živi i diše. Gomila svijetla i vozila koja nekuda jure, žure, staju, skreću, kreću. U odrazu suprotnog stakla vidi se rijeka svjetala koja se kreću, preko na brdu. Tiha je ta rijeka, tiha su ta svjetla. Boje su prisutne, ali su prazne. Žuta je žuta, plava je plava, crvena je …jednostavno crvena. Kloparanje tramvaja je bučno. Najava stanice je kao eksplozija. Otvaranje i zatvaranje vrata. Bučni novi putnici. Čudne kretnje i čudno ponašanje. Oponašaju neki novi trend na domaći, vulgaran i sirov način.
Stvar percepcije ili loša izvedba. Kao kad se u nekim selima, davno, ukorijenila neka strana riječ s lošim izgovorom i odonda postala udomaćena.
Osjećam se….
U stvari, ne osjećam se. Da! Imam ruke, noge, organe.. Čak me malo i glava boli. Ipak, nisam tu.
A gdje sam?
A ono, tu sam. Sjedim i blijedim. Gledam u prekrasne oči. Svijetle…plavo zelene, možda čak zeleno plave. Vidim sjaj u njima. I odsjaj…i svoju ružnu sjenu.
Ružnu? Hmdaa. Ne osjećam se lijepo, pa je sve što se mene tiče, ružno. A te oči su lijepe. I usne. Jamice na obrazima. Koža sa sitnim dlačicama. I porama. Blizu je. Čelo joj se mreška i iskrivljuje obrve. Onda ih smiri, upitno me gleda. Oči titraju i prate moje. Skaču s jednoga na drugo. Prate me. Smiju se, pa postaju tužne. Usne prate. Čelo i obrve isto. Ponekad se javljaju borice oko očiju. Naročito kad se usne smiju.
Ne gledam je očima.
Vadim je od nekuda. Ne sjećam se da sam je ikada vidio uživo. Svejedno je lijepa.
Jako je lijepa.
Volim je gledati. Vrijeme onda stane.
Ne osjećam ništa prema njoj. Divljenje, možda. Gušt, definitivno.
Ne želim joj dati ime. Onda kao da je usvojim. Želim da bude svoja, takva kakvoj se i divim. Ionako sve pokvarim, pa se bojim da ne bih i nju. Ako joj nadjenem ime, ako je učinim svojom.
Mijenjaju boju. Te oči. No, ne mijenjaju ljepotu. Utapam se u njima. Nekad kao da se prodube, pa kao da mogu vidjeti iza njih. Ali ne…onako fizički. Više kao da uskočim u njih. U bazen temperature tijela.
Ali, ružan sam u njima.
Ne smijem je oskvrnuti. Nije to imperativ..ili zapovijed. To je jednostavno zadano, iskonsko, od uvijek i za uvijek.
A želim je. Samo ne znam na koji način. Fizički ne mogu, jer je nema. Ne želim maštati da je imam. Taj put ne vodi u dobro…iako, to već radim. Bolje da ostane tako. Blizu, a nedodirljiva. Poželjna, ali ne i konzumirana.
Komuniciramo. Nemam pojma o čemu, no ponekad me gleda kao da me sasvim razumije, a ponekad mi se smije. Ponekad me gleda ispod oka. Izaziva. Vjerojatno komuniciramo, samo još ne čujem. Možda se bojim. Moj bi je ružni glas otjerao.
Kad odlazi, vidim tugu u tim očima. Rubovi usana, inače zavijeni prema gore, izazivački… izravnaju se. Titraju mišići na vilici. Sjaj očiju se poveća, ali je prazan. Kao staklo. Ima boju, ima svjetlinu..i caklinu, ali nema dubinu.
Kad ode, puno toga nema smisla. Možda ni inače nema smisla, ali je dobra interpretacija s moje strane, pa se stopim sa sveukupnom glupošću. Postanem jedan lik, sjena koju vidiš iz tramvaja, kada prolazi preko jarko osvijetljene reklame ili izloga. Prisutan, ali neprepoznatljiv. Bezličan čak. Nadasve ružan, čak i takav.
