“Jednog bih dana želio otići kući. Točnu lokaciju ovog mjesta ne znam, ali bih jednog dana želio otići. Postojao bi ugodan osjećaj bliskosti i osjećaj dobrodošlice u svemu što sam vidio. Ljudi bi me srdačno pozdravili. Podsjećali bi me na duljinu moje odsutnosti i tisuće milja koje sam proputovao u tim nemirnim godinama, ali uglavnom bi mi govorili da sam nedostajao i da su stvari bolje sad kad sam se vratio. Jesen bi došla na ovo mjesto dobrodošlice, na ovo mjesto za koje bih znao da je dom. Došla bi jesen i zrak bi postao svjež, suh i čaroban, kao u to doba godine. Noću bih šetao ulicama, ali se ne bih osjećao usamljeno, jer to su ulice mog rodnog grada. To su ulice o kojima sam razmišljao dok sam bio daleko, a sada sam se vratio i sve je bilo kako treba. Drveće i lišće koje pada bi me dočekali. Pogledao bih u mjesec i sjetio se da sam ga vidio u zemljama diljem svijeta jer sam desetljećima nemirno putovao, nikad se ne sjećajući da je izgledao isto kao kad ga gledam iz svog rodnog grada.”
~Henry Rollins
Izvor slike: https://immigrantinvest.com/insider/beautiful-villages-world-en/ 
Blisko i blago.
Možda zbog idilične fotografije i mekoće snijega. Možda zbog nostalgije. Možda zbog …Puno je tih možda.
Dom.
Toliko toga bi se moglo izreći o njemu.
Na svom Putovanju svih ovih nemirnih godina, i upornom traženju tog kutka u kojem bih bila opet iznova sretna, okružena dragim ljudima, poznatim ulicama, mirisima prirode s kojima bih se stopila…..shvatila sam da u biti ne tražim mjesto, ne tražim prostor, već jednostavno tražim sebe.
Sve ono i blisko i drago nije nestalo…u meni je. I to se čuva. I to živi .
Bar ja to tako sebi tumačim. 🙂
o Oo oO bravoo 🙂
Pa fala ti 🙂
Viš kulike mi je trebalo da ja to sebi nekako posložim i razumijem. Onda je uslijedilo prihvaćanje. Nije da me ne ufati nostalgija, ali se mogu dosta brzo “vratit” u svakodnevne postavke. 🙂