Bijela ruža

I tako … iza tebe, nakon tvog odlaska u vječnost draga mama, ostalo je puno stvari, slika… Sortirala sam ih brižno, pospremila u ladice, ponešto poklonila od odjeće i već kako to ide… dan za danom, sve više si mi nedostajala. Moj svijet se promijenio. Eh, lako je bilo to izvanjsko pospremanje, no puno teže je bilo pospremiti unutarnje ladice, previše je toga bilo, a ja nespremna…
Ti si moja bijela ruža… mama, ona je živa ostala iza tebe…. sađena tvojom rukom, a mojom njegovana…i kako vrijeme ide i ladice se pospremaju.
Tuga….žalovanje…. a onda ponovo ponese život….
U dvorišnom kutu, ona ljepotica okićena cvatom, nevina u čistoći duše… u svemu podsjeća na tebe.
Često sam započinjala, načela teme….a ovo ljeto odlučih završit razgovor do kraja, ma kako boljelo..
Pa bijela ružo, moja prelijepa majko, ja tvoja počesto nestašna i svojeglava kćerka do zemlje ti se klanjam…zahvalna
– za tvoju bezgraničnu ljubav, koju tek sad razumijem i koju si pokazivala na način kako si najbolje znala.
– Za sve što si me naučila, prvenstveno da znam cijeniti vrijednost obitelji i da sam i sama (bar mislim) dobra mama(i baka).
Hvala ti, moja prekrasna bijela ružo, moja prekrasna mama.