Antropocen

Subotom uvečer, upališ televizor i vrtiš programe.
I što god okreneš, muka ti. Svuda nasilja, smrti, politika.

Vidiš ipak na jednom dokumentarnu seriju “Antropocen”, i zaustaviš se. Gledao si prve nastavke i ostao zatečen. Gledaš i ovaj. Ljudi koji se cijeli život ipak trude govoriti, zabilježiti, istražiti, pomoći.

Predivni zapisi o jednom čarobnom svijetu koji polako nestaje zahvaljujući usponu čovjeka. Nisam ni znala da je započela era čovjeka. Čak su je i službeno proglasili znanstvenici.

Gledaš onu divotu od koraljnih grebena koja je tu, negdje za sve nas. Ljepote koje možemo vidjeti zahvaljujući tim divnim ljudima kojima je stalo.

Vidiš što mikroplastika čini tom svijetu koji je skriven. I budeš i tužan i ljut, i bijesan….a opet tako nemoćan.

Iziđeš uvečer kasno na balkon, jer ne možeš usnuti. Sjediš i promatraš nebo.
Najavili suze svetog Lovre .

Svjetiljke koje gore cijelu noć smetaju zvijezdama da ti se prikažu. Smetaju i pticama. Kako li je tek njima?

Ujutro ustaneš, dan sunčan. Divan. Vrapci i gugutke su tu. Sve je zeleno oko mene. Piješ kavu i uzimaš komad papira i zapisuješ riječi koje dolaze.

Sakupljači tuga

Hodaju bez riječi.
Spuštene glave.
Pognutih ramena.

Oči im jezera.
Mirna i tiha.
U zjenicama tuga.

Suza na obrazu tek je znak.

Ispire duša bol, nemoć i jad.