Kategorija: Blog

PRIČA O VELIKIM I MALIM LJUDIMA

Slušate li pažljivo o čemu djeca pričaju, iznenadit će vas njihova neskrivena želja da narastu.

Da budu kao tate i mame.
Veliki do zvijezda.
Djeca misle da će njihov rast biti dovoljan da nadvisi sve oblake i nedaće koje im prijete.
Ali to su djeca.

Međutim, zagledate li se u zrcalo i potom potražite oko sebe ljude koji vas okružuju, mogla bi vas zateći nevjerojatna sličnost. Nije li to čudno?!
Kao da godine i iskustvo ljudima ničem nisu poslužili.

Oni doista misle da je dovoljno udisati zrak i naći se u pravo vrijeme u restoranu s prikladnim društvom i problem ljudske veličine je
riješen. A život voli takve, za igru i primjer, šale.
U traženju dobrovoljnih ljudskih promašaja čini i mnoge ustupke.

Dopušta im ulazak na pozornicu pod svjetlom svih reflektora,
predstavlja ih na TV ekranima, nudi im položaje, obećava budućnost. A oni nasrću na vrata vječnosti, ne sluteći da će publika napustiti njihovu predstavu prije negoli opće počne, jer se svijet nagledao takvih jadnika koji ne mogu dodirnuti dubinu vlastite nesreće.

Ako se i nađe netko da im dovikne njihovu tugu, pitanje je hoće li se uvrijediti?!
A tu je još jedina mogućnost spasenja.

Tko nije u stanju podnijeti težinu istine, kako bi podnio težinu slave?

Jer slava je privid, ona je tek sjena koja nas prati.

Ako se previše osvrćete za njom, mogli biste izgubiti put kojim ste krenuli, zaboravit ćete razloge svoga puta, izgubit ćete sve
što ste dosad imali.
A kako i ne biste, kad živite da biste vidjeli sjenu.

Onaj koji uspravno hoda podnoseći sebe cijela, rast će i više. Bit će veći dajući se i gledajući naprijed.

Oni drugi manji su i od djece, od onih koji će to tek biti, bez njih svijet može i takvi mu ne trebaju.

A to nitko ne želi.
Biti nepotreban.

Siniša Glavašević
“Priče iz Vukovara”

Slavko Mihalić

Ne osvrći se nikad i ne misli često
na neku davno prijeđenu stazu
jer sve što je bilo više biti neće
i svi smo mi ovdje samo u prolazu.

Ne plači za igračkom što je slomljena,
jer svi smo mi igračke u nečijoj ruci,
sudbina je ona koja konce vuče
i kada smo sretni, i kad smo na muci.

Ne, ne misli nikad da je moglo drugačije
ne tuguj za cvijetom što u tebi vene,
jer sve tvoje tuge, kad proleti vrijeme
bit će jednog dana samo uspomene.

Ne čeprkaj mnogo po prošlosti svojoj
i ne skupljaj po njoj mrve prošle sreće,
jer i mi smo mrve pod nebeskom kapom
i sve što je bilo više biti neće.

Ne žali za nekim koga više nema,
nego reci samo: lijepo nam je bilo
Sačuvaj ga negdje u sjećanju svome,
kao ptić što se na dnu gnijezda skrio.

Ne žali za vinom što je proliveno
i ne skupljaj stakla polomljene čaše,
jer jedino možeš da ozlijediš sebe,
a vina još ima prepune su flaše…

Ne osuđuj život, ne proklinji snove,
ne teži za srećom što je nekad bila.
Tek treba sanjati! Tek treba letjeti!
A tebi još nisu polomljena krila.

I ne misli nikad da ne može bolje,
da ne može ljepše, da ne može više,
jer ti si još uvijek na početku knjige,
koju ovaj život otvara i piše.

Ne gledaj daleko i ne traži zvijezdu,
što se negdje sjaji na nebu visoku,
jer zvijezde su lijepe ali su daleko,
a najljepša zvijezda sja u tvom oku.

I sve što je sada bit će samo prošlost,
nitko od nas ne zna što ga sutra čeka,
a sreća je možda odmah tu, kraj tebe,
ni zauvijek prošla, ni tako daleka…