Kategorija: Dnevni blog

Jedno od najlakših opažaja stvarnosti je iluzija ljubavi.

Lagano, da lakše ne može biti, ulijećemo u nju.
Dovoljan je samo objekt na koji ćemo se fokusirati svim osjetilima.
Pri tome vrlo važnu ulogu igra i naša kreativnost stvaranja te čarobnice iluzije u koju tonemo.
Jednostavno rečeno – izmaštali smo si ljubav epskih razmjera.

Prvo je trebalo postaviti dobar temelj za to.
Osigurati dovoljno maštovitosti u mislima koje bi hranili danima.
Budući da je misao i materija, uspijevamo nakon nekog vremena stvoriti objekt koji se lagano približi subjektu, nama.

Sve one sitne spoznaje, mrvice znanja koja smo žedno, u romantičarsko- nježnom procesu skupljali godinama odjednom počinju dobivati smisao.
Tu pomaže i ona narodna : Nakon kiše dolazi sunce.
Obično se to događa nakon niza neuspjelih, ili jedne fatalne promašene ljubavi, zbog koje smo krpali ožiljke, liječili rane i plakali (kiša).

Nekako poučeni gorkim iskustvima u koje smo uletjeli nespremni, bez znanja, bez dovoljno iskustava, sada vjerujemo da smo spremni za ono fatalno, gdje će i nama konačno zasjati sunce, i sjati dok god ga vidjeti možemo.
Popratili smo i susrete sa srodnim dušama , i stalno provjeravali je li to ona fatalna, karmičko-kozmička ljubav koja je baš nama namijenjena.

Tu se valjda i Egoslavac umiješao, šapatom nas uvjeravajući da smo baš mi odabrani za ta čudesa koja se rijetko događaju bićima na dvije noge, a da liče na ljude.
Očito je da se trebaju poravnati i još neke sitnice oko nas, i u nama.
Možda i taj objekt koji će uletjeti u naš prostor opažaja isto je nekako zakinut na svoj način (što bi narod rekao – Našla krpa zakrpu ).

I dogodi se to…
Taj fatalni susret.

Bude tu svega. Od divote, radosti, strasti, preklapanja u svim nijansama, do boli.
Upravo ta bol, koju je teško objasniti, pravi razdor između subjekta i objekta. Puca po šavovima (valjda se prenapuhao sadržaj).
Opet se prizivaju znanstvena otkrića , filozofska i psihološka pojašnjenja i opet se nađe neko prihvatljivo rješenje , i za bol.

Čovjek se uvijek utješi – rekao bi naš Mali princ.

Nakon nekog vremena trebali bi, hladne glave i skalpelom, i onim divnim četkicama, što imaju arheolozi , pažljivo odgrtati taj naš „biser“ ljubavi.
Odbaciti sve ono što smo mu lijepo upakirali u blistajući omotač.

Nasmiješiti se sebi.
Prigrliti sebe.
Priznati si da smo vrhunski majstori iluzije (jer i to ne može svatko).
I prizemljiti u okrilje Majčice zemlje.

Fotografija :
https://www.srednja.hr/novosti/prekrasne-opticke-iluzije-koje-moze-stvoriti-samo-priroda/

I dio

Kod mene rijeke misli dolaze!
Muče me doslovce.
Onda se poigram s njima, i smire se.

II dio

Često u okruženju, susretima, ili komunikaciji nailazila sam na osobe koje bi nosile znamen ( ako se to može tako nazvati ) „žrtve“.

Priznajem da sam se i ja u jednom periodu života ponašala upravo tako. Ranjena, slaba, stalno bi naglašavala to svoje stanje i tražila odobravanje, podršku ili tek suosjećanje.
Dogodi ti se nešto strašno što ne možeš procesuirati i stalno si u tom kružnom labirintu iz kojeg teško izlaziš. Ovisno o traumama, period oporavka, analitike, razumijevanja zna biti izuzetno dug.
Neki potraže i stručnu pomoć, neki zašute i povuku se u sebe, neki galame i mašu , a neki se uhvate u koštac s onime što ih muči.
Toliko toga ima već oko nas da je teško se kratko osvrnuti i govoriti o tome.
Zašto se to događa?
Tko su ranjivije skupine?
Koliko dugo traje proces oporavka?
Postaju li te osobe na neki način oštećene osobe cijeli život?
To je samo dio nekih pitanja koja se nameću.

III dio
Žrtve roditeljskog odgoja

To je tema koju bi željela dotaknuti iz svog ugla promatranja, i nekih iskustava i znanja koja imam.
Susretala sam i susrećem i danas ljude koji često vrlo grdo govore o roditeljima, živim ili preminulim.
Osjećaju se kao žrtve neuspješnog odgoja, zakinuti za puno toga što često iznose.
Ponekad im to služi i kao obrana za svoja sadašnja ponašanja.

Godinama sam radila s roditeljima. Upoznala mnogo njih. Pohađala seminare za edukaciju roditelja. Vodila radionice za bolje roditeljstvo.
Tada sam i sama uočila koliko sam ja, kao majka, učinila pogrešaka u odgoju svoje djece. Koliko ih je to oštetilo ili ne, nisam sigurna.

Ono što je bitno je spoznaja da nema škola za roditelje.
Posebno u onim vremenima kad smo mi odrastali. Odgoj se tada zasnivao na osobnim iskustvima – tako su i mene moji roditelji, pa ću i ja svoje.
Odgoj i obrazovanje je napredovalo. Pedagogija i psihologija razvoja djece napredovala je. Dostupnost znanja, novih spoznaja je gotovo neograničena, za one koji žele.

Zamka današnjim roditeljima je zaposlenost i silne obveze, koje ih tjeraju da odgoj i obrazovanje djece prepuste većinom ustanovama gdje današnja djeca borave dulje od 8, 9, pa čak i 10 sati. Koliko je to sve dobro…pokazat će vrijeme odrastanja tih generacija.

Što sam htjela istaknuti ?
Često krivnju nečega što nosimo kao neku našu manjkavost, okrnjenost ili traumu prebacimo onima koji su nas stvorili – roditeljima.

E, tu se ja ne bi složila.
Zašto?
Zbog činjenice da smo odrasli ljudi.
Dobro je znati što nam se dogodilo, gdje je zapelo u djetinjstvu…što nas to žulja iz tih dana. Osvijestiti. Potražiti odgovore u literaturi koje ima u izobilju.
Netko može i kod terapeuta, pa da zajedno prokopaju zatrpane emocije.
U nekoj dobi, po meni bi to bilo između 30-40 , trebaš to spoznati.
Slijedeći korak bio bi –oprost roditeljima, bilo živućim ili preminulim.

Ja to jednostavno nazivam – Nisu znali!

Ostaviti tu jednu ipak lijepu toplinu odnosa roditelja i djeteta, jer sigurno je bilo i takvih trenutaka.

Što dalje?

Rad na sebi. Popravak oštećenja koja si uočio da su nastala. Osnaživanje emocija i korak po korak naprijed.

Svjesna sam da ima i onih tragičnih, zločinačkih porodica, ali to već spada u kliničku psihologiju i socijalne službe. Nažalost.

Ovo je tek usputni osvrt na ljude koji znaju gdje su zakinuti, krive i dalje druge, a ne poduzimaju pomak radeći na sebi i mijenjajući se na bolje.

p.s. morala sam…dirnula me edna situacija, pa pustila rijeku da teče 🙂

Kramar protiv Kramara

Nedavno sam gledao film, ponovno, nakon dugog niza godina. Kramer protiv Kramera. Priča iz sredine Jameričkih ’80ih, u kojem se majka gubi pod gaslightningom supruga i odlazi od obitelji, a on dobiva karmičku kaznu koja korijenski mijenja i stvara u njemu nove vrijednosti. Hmm..ukratko bi bilo to. Izvrstan film i Hoffmanovska briljantna interpretacija.

Pa kaj?

Pa niš!

Ključno mi je ovdje taj gaslightning, egoizam, egocentričnost, narcisoidnost, megalomanija i ine srodne manifestacija poremaćaja osobnosti u kojem individua pada pod kontrolu socijalnih normativa vrijednosti i klišeu ponašanja (ukoliko i sama nije izvor spomenutog), a u svrhu “normalnog” života i skrbi za svoju obitelj, koja bi trebala biti primarna okupacija svakoga od nas. S tim da ta okupacija ne prijedje u preokupaciju ili “okupaciju u dvadeset četiri slike”. (namjerno neću pisati o svakom od tih izraza, već će, koga zanima, pronaći dobre opise i na našem i na engleskom jeziku)

Da, vjerujem da te posao “zeme”, kak se po domaći veli, pa zalutaš s ekipom poslije posla na kavu koja se toči iz pivske flaše. Šalim se, naravno. Mislio sam na dokazivanje na poslu, preskakanje prepona (atletika), trpljenje kojekakvih bullinga, mobyinga, a i onog “zdravog” zanosa s poslom, koji se mogu pojaviti u svezi pokazivanja i dokazivanja svojih sposobnosti. No, postoje, jednostavno, ljudi kojima je karijera bitnija od glupe familije koja ga doma (i uokolo) sputava.

Jedna je stvar biti jedno – karijerista, a druga je stvar biti uvučen u svijet istih i cijelo vrijeme kaskati, trčkarati.. orbitirati oko tih ljudi kako bi dokazao sebe kao vrijednost, a sve to platiti uplakanim dječijim očima, izgubljenim vrijednostima supružnika. Neki odlaze toliko daleko da svu krivnju neuspjeha prebacuju na svoju obitelj i naročito na svoje potomke, ostavljajući širom otvorena vrata pakla za iste.

Treća stvar je organizirano postaviti takva pravila kao normalno funkcioniranje i kao poslovnu politiku, te se isto postavi i u socijalnu naviku za široke mase. Pa, nakon toga, mafijaški stav “ili si s nama ili si protiv nas”. I onda ti djeca odrastaju u žanrovskom oličenju psihološkog thrillera, pa kao takvi imaju svoju djecu sa par nivoa većim i jačim frustracijama…i tako dalje.

Sve je više takvih.

Da, možete se okretati oko sebe i tražiti ih u radnoj okolini. Možete to raditi u bilo kojoj radnoj okolini, bez obzira da li je vrijedno karijere ili je običan, šljakerski, posao. Možete slobodno iz te okolice suziti periferni vid i ustremiti ga na uže područje..možda za svoj radni stol.

Ma neee..naravno da nee. To se vas ne tiče.

Ni mene.

Ni svih onih koji su to vidjeli i osjetili na vlastitoj koži i platili vlastitim satima i danima, pa čak i godinama preispitivanja samog sebe “Da li da odem i prekinem to ili da trpim za opće dobro”, pa im se život pretvori u “još jedan dan”, a poslije u “korak po korak”. Nikoga se to ne tiče. To je sve izmišljotina pojedinaca pod utjecajem Orvellove “84.”…40tak plus godina kasnija u jednoj dalekoj zemlji na Balkanu..ili u predgrađu Balkana, da budem precizniji. Još jedna od onih teorija zavjere. Samo… ovu teoriju ne izvršava netko tamo..drugi.

Ameri su se još ’80ih borili s tim, kod nas je u punom jeku.. Gledajte Jamer’ku, pa ćete vidjeti svoju budućnost. Ali ne kroz Hollywoodske pinky naočale, već onu surovu stvarnost koja se ne čita i ne gleda po medijima. American dream se pretvorio u American nightmare…”from Elm street”. I naš se “rvacki” san pretvara u notjnu moru. Europski je vec takav.

Ne vidite? Onda ćete sanjati…otvorenih očiju. Vaši klinci sugurno hoće.

Mogao bih tu nabrajati tone primjera, poznatih..nepoznatih..već viđenih i neviđenih. Previše je to za čitanje. Premalo za educiranje. Bitno u ovom tekstu je da skrene pažnju. Ne lokalnih trollova (https://www.merriam-webster.com/dictionary/troll), koji će ionako antagonizirati napisano, već svakoga od nas, budnog ili u laganom drijemežu, naročito onih koji su u patnji zbog istog.

Postoji puno cyber komuna..iliti grupa na forumima, FB i inim socijalnim mrežama koje se bave istim i koje nude neki spokoj u smislu savjeta, prepoznavanja…možda čak i poneko riješenje…ako je moguće.

To vam je tak. Ako šutite, najebali ste, ako galamite, najebali ste…ako odete…ne znam. Ne znaaaam.

Ukoliko saznam, javim… porukom, preko goluba porukonoše 🙂

Napokon znamo kako je drevni rimski beton mogao trajati tisućama godina

Physics 01 February 2024 By Michelle Starr

Stari Rimljani bili su majstori građevine i inženjeringa, a možda ih najbolje predstavljaju akvadukti. A ta još uvijek funkcionalna čuda oslanjaju se na jedinstveni građevinski materijal: pucolanski (pozzolanic) beton, spektakularno izdržljiv beton koji je rimskim strukturama davao nevjerojatnu snagu.

Čak i danas, jedna od njihovih građevina – Panteon, još uvijek netaknut i star gotovo 2000 godina – drži rekord za najveću svjetsku kupolu od nearmiranog betona.

Svojstva ovog betona općenito se pripisuju njegovim sastojcima: pucolani, mješavini vulkanskog pepela – nazvanoj po talijanskom gradu Pozzuoli, gdje se može pronaći njegovo značajno ležište – i vapna. Kada se pomiješaju s vodom, dva materijala mogu reagirati i proizvesti jak beton.

No, kako se pokazalo, to nije cijela priča. Godine 2023. međunarodni tim istraživača predvođen Massachusetts Institute of Technology (MIT) otkrio je da ne samo da su materijali malo drugačiji od onoga što smo možda mislili, već su i tehnike korištene za njihovo miješanje također različite.

Puške koje su se dimile bile su mali, bijeli komadi vapna koji se mogu naći u nečemu što se čini inače dobro izmiješanim betonom. Prisutnost ovih komada prethodno se pripisivala lošem miješanju ili lošim materijalima, ali to nije imalo smisla znanstveniku za materijale Admiru Mašiću s MIT-a.
“Uvijek me mučila ideja da se prisutnost tih klasta vapna jednostavno pripisuje niskoj kontroli kvalitete”, rekao je Mašić još u siječnju 2023.

“Ako su Rimljani uložili toliko truda u izradu izvanrednog građevinskog materijala, slijedeći sve detaljne recepte koji su optimizirani tijekom mnogih stoljeća, zašto bi uložili tako malo truda da osiguraju proizvodnju dobro izmiješanog konačnog proizvoda ? Mora biti nešto više u ovoj priči.”

Mašić i tim, predvođen inženjerkom građevinarstva MIT-a Lindom Seymour, pažljivo su proučavali 2000 godina stare uzorke rimskog betona s arheološkog nalazišta Privernum u Italiji. Ovi su uzorci podvrgnuti skenirajućoj elektronskoj mikroskopiji velike površine i spektroskopiji X-zraka s disperzijom energije, difrakciji X-zraka na prahu i konfokalnom Ramanovom snimanju kako bi se bolje razumjeli klastiti vapna.

Jedno od pitanja na umu bila je priroda korištenog vapna. Standardno razumijevanje pucolanskog betona je da koristi gašeno vapno. Prvo, vapnenac se zagrijava na visokim temperaturama kako bi se proizveo visoko reaktivni kaustični prah koji se zove živo vapno ili kalcijev oksid.

Miješanjem živog vapna s vodom dobiva se gašeno vapno ili kalcijev hidroksid: malo manje reaktivna, manje kaustična pasta. Prema teoriji, upravo su to gašeno vapno stari Rimljani miješali s pucolanom.

Na temelju analize tima, klasti vapna u njihovim uzorcima nisu u skladu s ovom metodom. Umjesto toga, rimski beton je vjerojatno napravljen miješanjem živog vapna izravno s pucolanom i vodom na ekstremno visokim temperaturama, sam ili uz gašeno vapno, proces koji tim naziva “vruće miješanje” koji rezultira vapnenim klastima.

Prednosti toplog miješanja su dvojake, rekao je Mašić.

“Prvo, kada se cjelokupni beton zagrije na visoke temperature, to omogućuje kemijske reakcije koje nisu moguće ako ste koristili samo gašeno vapno, proizvodeći spojeve povezane s visokom temperaturom koji inače ne bi nastali. Drugo, ova povišena temperatura značajno smanjuje stvrdnjavanje i vezivanje puta jer su sve reakcije ubrzane, što omogućuje puno bržu konstrukciju.”

Ima još jednu korist: vapneni klasti betonu daju izvanredne sposobnosti samozacjeljivanja.

Kada se pukotine stvaraju u betonu, one prvenstveno putuju do vapnenih klasta, koji imaju veću površinu od ostalih čestica u matrici. Kada voda uđe u pukotinu, ona reagira s vapnom i stvara otopinu bogatu kalcijem koja se suši i stvrdnjava kao kalcijev karbonat, ponovno lijepi pukotinu i sprječava daljnje širenje.

To je primijećeno u betonu s drugog 2000 godina starog nalazišta, grobnice Caecilia Metella, gdje su pukotine u betonu ispunjene kalcitom. To bi također moglo objasniti zašto je rimski beton od morskih zidova izgrađenih prije 2000 godina preživio netaknut tisućljećima unatoč stalnom udaranju oceana.

Dakle, tim je testirao svoja otkrića praveći pucolanski beton prema starim i modernim receptima koristeći živo vapno. Također su napravili kontrolni beton bez živog vapna i izvršili testove na pukotine. Naravno, napuknuti beton od živog vapna potpuno je zacijelio unutar dva tjedna, ali je kontrolni beton ostao napuknut.

Tim sada radi na komercijalizaciji svog betona kao ekološki prihvatljivije alternative sadašnjim betonima.

“Uzbudljivo je razmišljati o tome kako bi ove izdržljivije betonske formulacije mogle produžiti ne samo životni vijek ovih materijala, već i kako bi to moglo poboljšati trajnost 3D printanih betonskih formulacija”, rekao je Mašić.

Istraživanje je objavljeno u časopisu Science Advances.

Verzija ovog članka prvi put je objavljena u siječnju 2023.

Tema koja je kompleksna i teška za probaviti, jer seže introspektivno u sociologiju, stvar je osobnosti, svjesnosti, empatije, osjetljivosti, emocionalnosti..i jos puno -sti, a koje nisam ovdje spomenuo.

Kao prvo, u mojem je mnijenju, da čovjek nije otok, socijalno je biće koje svoje potrebe i obveze pribavlja i odrađuje u suradnji sa drugima. Definicija nije potpuna, no ovdje bitna riječ SURADNJA. Naime, ukoliko pogledate društva pa i civilizacije, sve je išlo naprijed dok je bilo suradnje. Kada je počelo natjecanje, onda su došla sranja i završavala su ratovima, porobljavanjem ..itd.

Ukoliko uzmemo suradnju kao pokretač i sistem života, dobiti ćemo, kao rezultat, društvo koje je empatično prema svakom pojedincu. Međusobno pomaganje ne ostavlja nikoga otraga..iako uvijek netko mora biti otraga. Često su to bolesni, stari, djeca, potrebiti. Nema druge potrebe za okupljanjem u grupe u smislu natjecanja, premoći, prevage ili inog. Hmm..dok se ne pojavi..no vjerujem da bi takvo društvo moglo to prevladati.

Znam, utopija.

No, opet, svaka stvar polazi od jedne točke. Točka u sociologiji je jedna persona. Osoba sa svojim unutarnjim svijetom i organizacijom, navikama..i inim (oči ..na primjer). Svojom interakcijom sa ostalim personama stvara društvo i društvene navike, organizacije. U nekakvom skladu, dogovoru, kompromisu. Da ne duljim dalje sa uvodom, jer mislim da je jasno što hoću napisati, a svaka nova rečenica otvara novi svijet za objašnjavanje i seciranje.

Problem je današnji socijalni svijet. Današnja persona. Gramziva, zavedena, bez empatije, bez duše. Kao takva, trudi se, kao i biljke u džungli, naći svoje mjesto pod suncem. I onda je to borba. Borba bez poštede. Izvitoperene i nametnute vrijednosti je toliko deformiraju da u uvodu spomenuto nema veze, možda u tračcima, sa realnim životom takve persone.

Nije?

Uzmimo, na primjer. Jednu običnu osobu koja radi u nekom poduzeću sasvim jednostavan posao i time privređuje za život. Iz početka je mlada i nadobudna, pomalo naivna. Radi svoj posao, trudi se učiti, zapinje, ali ide. Nije lova neka, ali savladala je posao i gura. Onda, uz sve primarno, u njen život dođu druge obaveze ili ispunjenje želja. Tu se komplicira. Diže se kredit..koji opet..mora odobriti šef, pa direktor. Pa se nema baš za upotpuniti uvjete za kredit. Snalažljiva persona, kako i treba biti, malo se ulaguje šefu, malo direktoru, pa se navuku stvari da se upotpune uvjeti. Naravno, ako je već pomogao, šef treba neku nadoknadu, pa je uzima u obliku usluga, kojekakvih..prekovremenih..mimo posla. Direktor je, opet viši po rangu, pa i on treba neku nadoknadu, pa preko šefa, pa direktno. Naša jadna persona plaća dvostruka svoje želje i obveze. No, ukoliko odbije nadoknaditi, izbacuje se iz ekipe i buduća joj pomoć nije dostupna. Ušla jeu žrvanj i može skvičati do mile volje, van nema. Obaveze pritišću s jedne strane, želje s druge, šef s treće, direktor s četvrte. Život prolazi u žrvnju. I to je još ok, ali pojavljuju se i druge želje, a naša persona nikada nije i neće potpuno svojim nadređenima vratiti za uslugu. Sada se treba opet umiliti, no sad je tu ekipa koja isto ima želja i potreba. Šef i direktor imaju ograničene mogućnosti i ne mogu (čitaj: ne žele)svima ispuniti potrebito. Natjecanje, podmetanje, krš i lom.

Opet, to ima i svoje beneficije. Kada ti nešto zatreba, tu je ekipa iz žrvnja. Pokrpat ćemo nešto i tako to život gonja, jelte.

Nemojte misliti da je ovdje šef ili direktor negativac. Uvijek je netko šef ili direktor. Ne bi bio to da nije podoban…ili sposoban. Tu sam malo zmunjen.

Što je s onima koji ne idu tim putem?

Takve osobe ne trebaju nikome. Iz početka ih se vrijeđa i vrši se mobing nad njima. Kao što psi ovčari reže i ujedaju ovce da ih “privedu na pravi put” do tora, tako i društvo tjera takve ljude “na pravi put”, pa se pressing povećava. Stalno ih se ponižava i maltretira, obezvrijeđuje. Ne poštuju se niti njihova osobnost, snaga, pa ni ljudska prava. Dapače, što je persona jača, kvalitetnija i bolja, to je pritisak veći i žešći.

Jednako tako, osobnosti koje nisu u takvom trendu, nailaze na iste stvari izvan radnog okruga, pa čak i u porodičnom okruženju. Crne Ofce?

Naravno, ovo je samo primjer. Na žalost, mnogi će prepoznati obrazac u kojem jesu ili su se našli.

Da ne duljim, jer pretpostavljam da je point ulovljen. Tu sam naveo zdravu osobu kao primjer. Što je sa bolesnima ili ljudima sa posebnim potrebama? Djecom koje isi takav sistem uči izvitoperenosti. Čak je ovdje praćen jedan smjer tog “krivog” puta, što je sa ostalim smjerovima? Ne priznajem floskule u kojima se tvrdi da društvo brine za takve osobe. U stvari..istina je..brine društvo, ali ne gradske uprave i ine agencije, kakvevec institucije, već organizacije malih ljudi bez političkog backgrounda. Obično u dugovima i bez sredstava. Možda i postoje službene ustanove i organizacije, no..opet, koliko je naših, ovdje spomenutih persona uključeno u takvu pomoć? Pitanje je i tko je zaposlen u njima i na koji način sprovodi brigu. Svakakva pitanja se tu pojavljuju.

Ispadam negativac i antidruštveni element. Navlači se pitanje, zašto? Zašto svatko tko primjećuje ispada negativac i antidruštveni element.

Vau vau, gric..mrš u tor!!

Nisam dugo ništa napisala. Ni riječi, ni slova. Pomislila sam da je taj način moga opuštanja, razmišljanja, odmaranja… nestao. Negdje se izgubio.

Bila sam daleko od svoga doma. Izbivala iz poznatog okružja. Upoznavala nove ljude, nove običaje, kulturu. Put je bio za mene velika doza straha, uzbuđenja.

Let do Amerike, točnije Floride traje sveukupno s presjedanjem i čekanjem oko 22 sata.
Sve su to nova iskustva koja bude u tebi emocije.
Bila tamo skoro 3 mjeseca. Nauživala se svojih najmanjih. Vidjela toliko toga da bi mi trebalo puno , jako puno blogova da to sve opišem.

Ono što je mene jednostavno “raspametilo”, ono zbog čega mi je srce divlje tuklo…je priroda.

Sve ostale stvari, način života ljudi tamo…sve je to bilo negdje krajičkom oka primljeno u fokus, ali priroda….

Maksimalno, koliko nam je slobodno vrijeme dopuštalo obilazili smo upravo tu divotu.

Ocean, sve njegove boje, miris, okus, snaga, i ona prekrasna bijela čipka koju bi pleli valovi po pijesku.
Palme, stotine, tisuće njih, raznih vrsta koje plijene svojom visinom, vitkošću.
Školjke koje leže u pijesku i kao da čekaju da ih neki šetač podigne i zadivi se njihovom ljepotom.
Grmovi prepuni cvjetova koje iznenađuju oblikom, bojom, mirisom. Predivno uređeni vrtovi, parkovi. Zeleno, zeleno, zeleno.
Oblaci. To je nešto posebno. Bijeli jastuci koji vrludaju plavetnilom (uvijek, gotovo svaki dan je vedro i vruće, jer to je Florida), i imaju nešto što ovi domaći naši nemaju. Tako su nisko dolje, blizu. I noću, dok uživaš u mirisu i tišini oko tebe, oni su tu, isprepleteni između zvijezda.
Čak su i životinje tamo nekako pitome, motaju se po naselju, oko kuća…ptice, patke, vjeverice, iguane, sove. Viđaš ih svaki dan, kao male prijatelje.

Imaju prekrasno uređene vrtove, nalik na prašume…u kojima možeš vidjeti ptice, flamingose, oposume, pa čak i aligatore.

No, ono što mi je dirnulo dušu i još me ne pušta…je Butterflay World.
To je mjesto za duše. Ulaskom u prostore gdje obitava stotine, tisuće leptira jednostavno ti izmami suze i ostavlja bez riječi.
Svijet ljepote, razigranosti boja tih malih bića koji te okruže, dolaze na ruke, glavu…i divna tiha glazba koja te prati putem.
Nema toliko divnih riječi da se to opiše. Treba to doživjeti…i pamtiti.

Ono što je najljepše od svega…kao da su ostali i dalje u meni. Tu su. Griju nekom neobičnom ljubavi.

Možda su zbog toga riječi i utihnule.

No, ono što je ostalo u meni, pokušavam oslikati. I ide mi. Moji leptiri. Moje ljubavi.

Hmm..

Ono…

Tramvaj drnda. Ja s njim. Oko mene grad koji živi i diše. Gomila svijetla i vozila koja nekuda jure, žure, staju, skreću, kreću. U odrazu suprotnog stakla vidi se rijeka svjetala koja se kreću, preko na brdu. Tiha je ta rijeka, tiha su ta svjetla. Boje su prisutne, ali su prazne. Žuta je žuta, plava je plava, crvena je …jednostavno crvena. Kloparanje tramvaja je bučno. Najava stanice je kao eksplozija. Otvaranje i zatvaranje vrata. Bučni novi putnici. Čudne kretnje i čudno ponašanje. Oponašaju neki novi trend na domaći, vulgaran i sirov način.

Stvar percepcije ili loša izvedba. Kao kad se u nekim selima, davno, ukorijenila neka strana riječ s lošim izgovorom i odonda postala udomaćena.

Osjećam se….

U stvari, ne osjećam se. Da! Imam ruke, noge, organe.. Čak me malo i glava boli. Ipak, nisam tu.

A gdje sam?

A ono, tu sam. Sjedim i blijedim. Gledam u prekrasne oči. Svijetle…plavo zelene, možda čak zeleno plave. Vidim sjaj u njima. I odsjaj…i svoju ružnu sjenu.

Ružnu? Hmdaa. Ne osjećam se lijepo, pa je sve što se mene tiče, ružno. A te oči su lijepe. I usne. Jamice na obrazima. Koža sa sitnim dlačicama. I porama. Blizu je. Čelo joj se mreška i iskrivljuje obrve. Onda ih smiri, upitno me gleda. Oči titraju i prate moje. Skaču s jednoga na drugo. Prate me. Smiju se, pa postaju tužne. Usne prate. Čelo i obrve isto. Ponekad se javljaju borice oko očiju. Naročito kad se usne smiju.

Ne gledam je očima.

Vadim je od nekuda. Ne sjećam se da sam je ikada vidio uživo. Svejedno je lijepa.

Jako je lijepa.

Volim je gledati. Vrijeme onda stane.

Ne osjećam ništa prema njoj. Divljenje, možda. Gušt, definitivno.

Ne želim joj dati ime. Onda kao da je usvojim. Želim da bude svoja, takva kakvoj se i divim. Ionako sve pokvarim, pa se bojim da ne bih i nju. Ako joj nadjenem ime, ako je učinim svojom.

Mijenjaju boju. Te oči. No, ne mijenjaju ljepotu. Utapam se u njima. Nekad kao da se prodube, pa kao da mogu vidjeti iza njih. Ali ne…onako fizički. Više kao da uskočim u njih. U bazen temperature tijela.

Ali, ružan sam u njima.

Ne smijem je oskvrnuti. Nije to imperativ..ili zapovijed. To je jednostavno zadano, iskonsko, od uvijek i za uvijek.

A želim je. Samo ne znam na koji način. Fizički ne mogu, jer je nema. Ne želim maštati da je imam. Taj put ne vodi u dobro…iako, to već radim. Bolje da ostane tako. Blizu, a nedodirljiva. Poželjna, ali ne i konzumirana.

Komuniciramo. Nemam pojma o čemu, no ponekad me gleda kao da me sasvim razumije, a ponekad mi se smije. Ponekad me gleda ispod oka. Izaziva. Vjerojatno komuniciramo, samo još ne čujem. Možda se bojim. Moj bi je ružni glas otjerao.

Kad odlazi, vidim tugu u tim očima. Rubovi usana, inače zavijeni prema gore, izazivački… izravnaju se. Titraju mišići na vilici. Sjaj očiju se poveća, ali je prazan. Kao staklo. Ima boju, ima svjetlinu..i caklinu, ali nema dubinu.

Kad ode, puno toga nema smisla. Možda ni inače nema smisla, ali je dobra interpretacija s moje strane, pa se stopim sa sveukupnom glupošću. Postanem jedan lik, sjena koju vidiš iz tramvaja, kada prolazi preko jarko osvijetljene reklame ili izloga. Prisutan, ali neprepoznatljiv. Bezličan čak. Nadasve ružan, čak i takav.

Copywriting iliti kreativno pisanje tematskih sadržaja po narudžbi.

Hajd’mo ovako. Iskreno i bolno. Jer istina boli, ma koliko god mi to zavijali u kontekste bilo koje vrste, iako mi nije cilj ovdje ocrniti nekoga ili nešto.

Mediji.

Bilo koji medij je izmišljen za informiranje i/ili obavještavanje. (točka)

Uzmimo da smo navikli da nas ti mediji obavještavaju, informiraju, educiraju. Dugi niz godina je bilo tako. Onda se netko sjetio staviti reklamu unutar tih medija. Jer…ljudi su se počeli oslanjati na informacije iz medija, koje su se, opet, pokazale točne. Generacijama dalje, reklame su se saživile sa medijima, pa su i informacije počele…prvo polako.. pa do dan danas sve grublje gubiti na onom zbog čega su krenule, a sve više kretati se prema ciljevima nekih ljudi koji plaćaju da te iste informacije tjeraju vodu na njihov mlin.

Naime, i to se zove reklama. E sad, stariji čitatelji razumiju, prepoznaju i shvaćaju razliku između informacije/obavjesti i informacije/reklame. (Neću pisati o informaciji/prijevari jer ću samo na ovaj tekst navući bijes trolova i inih agitatora), dok mlađi čitatelji dobivaju iskrivljene informacije i njihova percepcija postaje jednako iskrivljena.

Nadalje, tu idemo na onu staru, “..kud svi, tud i mali Mujo..”, pa tako i daljnje generacije copywritera nastavljaju pisati ono što se traži…i naravno, ono što se plaća. Treba se od nečega živjeti. Kreativnost tu zalazi u svakakve sfere. E tu dolazimo i do nepoćudnih tekstova koji su, doduše, legalni, no moralno… ne trebamo previše diskutirati.

Ukoliko sagledamo cijelokupnu populaciju, u smislu nekih moralnih načela na putu istog tog morala, percepcije, civilizacijskog napretka, nauke…da ne nabrajam, vidjeti ćemo koliko je iskrivljena slika postala. Danas je normalno biti muško u ženskom tijelu ili obrnuto, djeca odlučuju koji su spol, kriminalci nam vode države, izmišljaju bolesti kako bi se obogatili na kojekakve načine, zakoni postoje da bi se kršili, osim ako to ne pogoduje onima koji …ajmo reći ..koji imaju više novaca.

Sad će se ovdje mnogi povući za moral i svoje osjećaje, jer je danas normalno biti uvrijeđen za bilo što ukoliko to nije po ćefu mainstream kulturi koju pojedinac prati. No, ovdje nisam u prilici da nekoga ili nešto osuđujem, već iznosim stvari kakve jesu.

Ajmo malo karikirati i prikazati analogiju gore napisanog.

Imamo jednu oglasnu ploču u kvartu, naselju…zgradi. Na toj ploči se nalaze mali oglasi, izgubljeno nađeno. Nalaze se i obavijesti tipa nekakvog lokalnog druženja, radovi u nekom od stanova, pa će buka smetati susjedima. Da ne duljim, cilj je informiranje i obavještavanje. Onda se netko sjeti ubaciti biznis u isto, pa iskrsnu oglasi pružanja usluga čišćenja, čuvanja djece, … inelektualnih usluga treće svrhe, iliti xxx usluga. Ubrzo prekriju ostale objave na toj ploči. Onda se netko sjeti, pa da nadmaši ostale, stavlja oglase izvitoperenih sadržaja, pa simbole određenih političkih, vjerskih i inih organizacija. Pa onda ti proglasi idu u formate koji su veći od cijele ploče. Onda to postane normalno, pa se počne naplaćivati bilo kakva objava na toj ploči koja je prerasla i zid na kojem je početno bila. Na kraju, nitko ni ne gleda tu ploču, jer su ionako samo gluposti na njoj.

Jednako je tako i sa novinarstvom. televizijom, radijom…medijima općenito. Ma koliko god mi šutke ne mislili o tome.

Što je na kraju taj copywriting?

Po jednom izvoru, koji je, po meni najbliži istini – Copywriting je proces pisanja uvjerljivih marketinških i promotivnih materijala koji motiviraju ljude da poduzmu neki oblik radnje, kao što je kupnja, klik na poveznicu, doniranje u svrhu ili zakazivanje konzultacija.

Dakle: iz čiste informacije, obavijesti ili reklame nastao je proces koji čitaoca polako navodi na određenu radnju. U procesu se koristi više različitih članaka koji potvrđuju jedan drugog. Tu je i multimedijska podrška za isto.

Copywriting često podrazumjeva puno istraživanja. Što je podatak, koji se obrađuje, točniji, to ga je lakše iskriviti. Za isti je proces potrebno puno iskustva u određenoj niši pisanja.

No, ipak je to samo copywriting, nije novinarstvo, jelda.

No, pogledajte malo članke u novinama, vijesti na televiziji, emisije na radiju, razne videoclipove na internetu, pa razmislite, koliko je tu stvarno istine, a koliko copywritinga za pojedine lobbye…političke, vjerske, industrijske… ine.

drugi izvor, predstavljen kao ultimativni, potvrđuje prvi izvor sa proširenjem …Copywriting je jedan od najvažnijih elemenata oglašavanja i marketinga. To je proces pisanja uvjerljivih riječi (poznatih kao kopija) koje nadahnjuju ili motiviraju ljude da poduzmu određenu radnju. Razlikuje se od pisanja sadržaja. Pisac sadržaja proizvodi dulji, dobro napisani materijal za blogove ili publikacije tvrtke. Neki primjeri copywritinga:

Kada otvorite časopis i na cijeloj stranici se nalazi oglas za prodaju parfema, riječi na toj stranici rezultat su copywritinga.

Kada odete na web mjesto koje vas potakne da nešto kupite, riječi na toj stranici rezultat su copywritinga.

Kopije možete pronaći u tisku, na internetu, pa čak i čitati ih na televiziji ili radiju. Copywriting je gotovo svugdje gdje pogledate i slušate.

Iza svakog primjerka stoji copywriter. Copywriteri su pojedinci koji su obučeni za pisanje riječi na način koji će se povezati s ciljnom publikom i potaknuti ih da nešto učine. Neki također mogu koristiti AI alate za pisanje sadržaja kako bi potaknuli svoju kreativnost.

Većina tvrtki angažira internog copywritera ili na ugovornoj osnovi da im pomogne u komunikaciji sa svijetom.

Ima puno tih objašnjenja i tekstova. Ne znam kojem bih vjerovao više jer su stvarno istiniti. No, opet, tekstovi koji proizlaze iz takvih procesa i kampanja baš i nisu.

Hmdaaa..otkrio sam toplu vodu na hladnom izvoru..yeeey.

Najstariji medicinski sustav je svakako ajurveda koja smatra da je čovjekov život kombinacija spoja tjelesne, mentalne i duhovne razine ( tijelo, osjećaji i duša ).

Svako vozilo je potrebno pravilno održavati, ako želimo da nam koristi.
Tako je i s našim tijelom.
Za razliku od prijevoznih sredstava, manjkavost našeg tijela je što ga ne možemo zamijeniti novim, nakon pređenih i odrađenih životnih putovanja.
Možemo ga servisirati. Napraviti određeni remont, ali ono je jedino koje imamo dok nas ima tu.

Na nama je koliko ćemo biti pažljivi s njim.
Bitno je i koje gorivo ćemo koristiti za njegov pogon i funkciju.
Tu se obično radi o prehrani i aktivnostima koje mu pružamo.

Prateći malo članke i emisije upravo o ovim temama, zaskočila me i emisija „Na rubu znanosti“, naš Krešimir Mišak s raznim gostima.
Tako slušajući pomno zabljesnulo me niz iznesenih informacija o ajurvedskoj prehrani i pravilima kojih se pridržavaju.
Ostaneš zatečen činjenicom koju iznose….

To bi mogao biti i citat koji bi si mogli zalijepiti na vrata smočnice (ako ju imate) ili hladnjaka.

” ¼ hrane koju tijekom životnog putovanja unesemo u tijelo ide nama, za pogon, a ¾ te iste hrane ide doktorima!“

I opet dolazim do činjenice da puno toga ne znam, ili mi je znanje površno.

Pojašnjenje :
„ Riječ ajurveda na sanskritu se prevodi kao “znanost o životu” ili “umjetnost dugovječnosti” čime ova 5000 godina drevna grana medicine daje do znanja da joj je u središtu pozornosti svaki čovjek ponaosob, te se i odnos prema liječenju ili prevenciji temelji na prirodnim načinima i preparatima pripremljenima uglavnom od biljaka.
Istovremeno, ajurveda se bavi i anatomskim i fiziološkim aspektom čovjeka čemu pristupa kroz holistički pristup.

Prema ajurvedi, tri osnovne životne energije (doše) baza su za sve naše tjelesne i mentalne obrasce: VATA (Vjetar), PITTA (Vatra) i KAPHA (Zemlja).
Kada su doše u neravnoteži, uzrokuju bolest.“
c/p ordinacija.hr

Nastavljam dalje kopati i tražiti podatke. Dok istražujem polako se rješavam onih sitnica u prehrani kao što su : mlijeko, mliječni proizvodi i jaja.

Ne ide preko noći.

Danima surfaš, čitaš kako drugi i polako uvodiš promjene u vrstu goriva kojim opskrbljuješ već izmučeno tijelo, načeto kojekakvim sitnim ili krupnim dijagnozama.

Kad mi dođe ona „žuta minuta“ koja lomi čovjeka u odlukama, znala bi si reći :
„ A bilo ti sve fino, a??? Trpala u sebe i da nisi promislila o tome. Navike, okružje…svašta bi moglo proći kao opravdanje, ali… sad se muči!“

U odabiru namirnica za pripremu obroka nailaziš na puno sitnih zapreka. Ono što vidiš da mnogi koriste kao zamjenu , ne nalaziš na policama trgovina koje su u tvom mjestu. Morao bi potegnuti u Zagreb, ili naručivati online. Tu shvatiš da i te namirnice imaju i visoku cijenu.

No, i odlasci doktoru su otežani, što zbog dugih lista čekanja, nedostupnosti, skupih lijekova.

Važeš…i opet iznova učiš.
Stvaraš svoje iskustvo, koje je jedino mjerodavno za odluke.

Ima to i sitnih nedostataka, kao što su odlasci negdje u goste. Nema više roštiljada, nema finih kolača i torti. Vučeš svoje vrećice, platnene naravno, sa jelom ili namirnicama koje su za tebe. Postaješ idealan gost, koji skoro ništa ne košta.
Kad tebi netko dolazi onda opet kupuješ i pripravljaš njihovo, a za sebe svoje.
I tako, u krug. Nije začaran, ali blizu toga je.

Nekako pronalaziš mir u činjenici što se osjećaš bolje, što shvaćaš čitajući i eksperimentirajući da si na dobrom putu.

Ima u tom ajurvedskom načinu življenja puno zgodnih stvari koje čovjek može i ne mora usvojiti.
Budući da si već duboko osviješten koliko si svakodnevno trpao nezdravih stvari u većim ili manjim količinama, ostaneš zatečen spoznajem da si ovisnik na neki način o hrani.

Bombardiraju nas oglasima, reklamama, katalozima nudeći toliko toga s jedinim ciljem da postanemo ovisni i robovi.
I to sve plaćamo uredno.

Sad malo o dnevnom unosu našeg goriva, ili hrane i napitaka.

Kod nas obično idu nutricionisti s onim unosom potrebnih kalorija, ugljikohidrata , bjelančevina, masti i vlakana. Po godinama, aktivnosti, spolu.

U ajurvedi imaju i nazive za ljude po broju obroka.
1. Yogi ( božanski čovjek) – 1 obrok dnevno
2. Bhogi ( tražitelj zadovoljstva ) – 2 obroka dnevno
3. Rogi ( pogođen lošim zdravljem ) – 3 i više obroka dnevno

Ima još i ovo – minimalno 6 sati razlike između obroka, zbog detoksikacije onih zločestih sitnica u kupovnim namirnicama.

Uh.
Dolazimo do vrlo bitne stavke – SLOBODA.

Ja sam izjavila, ima tome skoro godina dana da sam slobodna!
Uistinu sam vjerovala da jesam na neki način se „oslobodila“ prešavši s vegetarijanske na vegansku prehranu.
To je očito bio taj divan osjećaj u meni kad nijedna životinjica više neće morati patiti zbog mene i mojih potreba.

Čitajući i skupljajući znanje okolo po virtuali dođeš do ogromne činjenice opet :
UKIDANJE MENTALNO-EMOTIVNE VEZANOSTI ZA HRANU.
( narodski rečeno : „Majmunski um“ )

Tu sad je vrti puno toga.
Moglo bi biti vrlo jednostavno za sve ljudeke, ali što bi tada svijet, kapital i korporacije bez toga ???

Sviđa mi se ova riječ, iako ju u pisanju vrlo rijetko koristim.
To znači da ipak dok pišem djelujem. Aktivna sam.

Kad prikupimo određena znanja obično bi bilo dobro primijeniti ih. Na taj način ona ispunjavaju i neku svoju svrhu ili korist.

Obično kad negdje, zbog raznih situacija, kažem ljudima da sam vegan, većina njih gotovo uvijek spomene da i oni vrlo slabo jedu meso, ili ga izbjegavaju. Poučena prijašnjim iskustvima tako vođenih razgovora dalje ni ne pojašnjavam.

Meni je trebalo puno čitanja da bi i sama razlučila razliku između vegetarijanaca i vegana.
Ima tu još raznih podvrsta, zavisno što tko konzumira ili ne konzumira.
Na neki način sam se i divila ljudima koji dugi niz godina već održavaju takav stil života.
Čitaš…i misliš, teško je ipak to. Ima u tome još toliko nepoznatoga.

Tada onaj simpatični crvić u tebi započinje razvlačiti sumnju na dileme, trileme i kopka po svijesti.

Zašto bi ti odustala od svega toga, kad je ovo dosadašnje i fino, i ugodno, i komforno i jeftino???
Izbor i obilje na dohvat ruke.
Što ti to sada treba?
Zašto kompliciraš?
Budi kao i svi oko tebe, ili bar kao debela većina!

Nešto u tebi se i dalje buni, kopka, istražuje, ne odustaje.
Polako učiš kuhati neka nova jela, bez svih onih finih konkretnih stvarčica.
Tražiš gdje što možeš nabaviti u svom okruženju.
Izbor osim voća, povrća, mahunarki i nije baš nešto.
Jednostavno tih nekih zamjenskih stvari koje se polako proizvode nema u blizini.

Zdravlje je promjenljive kategorije. Znaš nakon nekih zdravstvenih problema da ipak moraš voditi brigu i onome što unosiš u organizam.
Shvatiš da oni koji su oko tebe, tvoji najmiliji, imaju svoje pute, snove i živote.
Jednostavno, nemaju ni snage, ni vremena, ni materijalnog, skrbiti se o tebi, ako ti se zdravlje pogorša.
Shvatiš da bi im to bio dodatni teret.

Budući da sam ja strašno tvrdoglava i svojeglava, i ne volim tražiti pomoć od drugih, izaberem ovu alternativu.

Ako ovo funkcionira da ja, kao individua, budem što manje na brizi i pomoći drugih, od onih najbližih do zdravstvenih usluga….onda ću izabrati to.
Ako tome dodam i spoznaju da one drage životinjice mogu bar zbog mene dočekati drugo jutro…i to je nešto.

Te spoznaje koje osvijestiš u sebi o potencijalnim razlozima i uzrocima dodatno te učvrste i uvjere da ideš ipak dalje.

Nije sve samo u prehrani.
Toliko tih stvari u našem životu, ipak možemo izabrati mi sami. Način na koji ćemo preživljavati dane, ali da i ti dani i dobiju neki dublji smisao, bar za nas.

Od moje troje djece, ova koja je najdalje, najmlađa, ipak je moj odličan sugovornik za ovakve teme.
Ne mora se složiti , ali izmjenjujemo razmišljanja i potičemo se u nekim dijelovima.

ako je bilo i s minimalizmom.
Zarazila me.
Spomenula je kako je slušala nešto o tome, i bacila mi bubicu u uho.
Kao da mi je otvorila dodatni prostor za promišljanje, spoznavanje, ali i činjenje.
Shvatiš koliko se tijekom življenja zatrpamo stvarima oko sebe, bez obzira imaju li one i dalje određenu namjenu i korist.
No, sada su ipak neka druga vremena.

Tu gdje ja živim postoje krasno uređena odlagališta za otpad, koji moramo pomno razvrstavati. I nemaju veliki otvor. Podzemna odlagališta. Ima i reciklažno dvorište, za sve ostalo.
Nema više da bacaš okolo, ili nabubaš sve što ti dođe pod ruku.

Onda to slično napraviš i doma, kod sebe. Posude u koje taman toliko stane da je uredno i funkcionalno. I svaki dan uredno odvajaš, ispireš, prebireš .

Kad to radiš dulje vrijeme shvatiš da smo mi ljudi proizvođači otpada.
Kilogrami, tone, stotine tona….
Najviše je plastike.
Užas!!!
Sve je omotano ili strpano u nju.

Zaražena virusom minimalizma (blaži oblik ) , polako prazniš viškove onoga što misliš da više nema opravdanje da stoji tu.
Ono što je interesantno je da su te ekološki prihvatljive varijante (drvo i staklo) uvijek skuplje od grozne plastike!

Kad me plastika izludi, a to je malo češći slučaj, zavučem se mislima u moj dom djetinjstva.
Nije bilo zamrzivača, miksera, friteza, indukcionih kuhala, sokovnika, kuhinjskih robota, mikrovalnih , perilica suđa, sušilica rublja, računala, mobitela, telefona, klima uređaja, robotskog usisavača, centralnih grijanja, bazena, tuš kabina i inih blagodati današnjice.

Bilo je tako jednostavno i skromno.
Jelo se ono po sezonama, što bilo na tržnici ili vrtu. Tri vrste kruha kod pekara.
Mlijeko i ulje, a i vino u bocama.
Slastice su se doma pravila. Čokolade i grickalice su bili samo za blagdane.
Ah….

Pomogne ta spoznaja…upiješ dah te jednostavnosti u kojoj si živio, i misliš…pa može se to i danas.
Prilagoditi svoj život onim vrijednostima za koje sam smatraš da čine dobro tebi, a i ovoj našoj planeti.
Što bi rekli naši stari – „Pređimo s riječi na djela“. 🙂