Kategorija: Blog

Jedno od najlakših opažaja stvarnosti je iluzija ljubavi.

Lagano, da lakše ne može biti, ulijećemo u nju.
Dovoljan je samo objekt na koji ćemo se fokusirati svim osjetilima.
Pri tome vrlo važnu ulogu igra i naša kreativnost stvaranja te čarobnice iluzije u koju tonemo.
Jednostavno rečeno – izmaštali smo si ljubav epskih razmjera.

Prvo je trebalo postaviti dobar temelj za to.
Osigurati dovoljno maštovitosti u mislima koje bi hranili danima.
Budući da je misao i materija, uspijevamo nakon nekog vremena stvoriti objekt koji se lagano približi subjektu, nama.

Sve one sitne spoznaje, mrvice znanja koja smo žedno, u romantičarsko- nježnom procesu skupljali godinama odjednom počinju dobivati smisao.
Tu pomaže i ona narodna : Nakon kiše dolazi sunce.
Obično se to događa nakon niza neuspjelih, ili jedne fatalne promašene ljubavi, zbog koje smo krpali ožiljke, liječili rane i plakali (kiša).

Nekako poučeni gorkim iskustvima u koje smo uletjeli nespremni, bez znanja, bez dovoljno iskustava, sada vjerujemo da smo spremni za ono fatalno, gdje će i nama konačno zasjati sunce, i sjati dok god ga vidjeti možemo.
Popratili smo i susrete sa srodnim dušama , i stalno provjeravali je li to ona fatalna, karmičko-kozmička ljubav koja je baš nama namijenjena.

Tu se valjda i Egoslavac umiješao, šapatom nas uvjeravajući da smo baš mi odabrani za ta čudesa koja se rijetko događaju bićima na dvije noge, a da liče na ljude.
Očito je da se trebaju poravnati i još neke sitnice oko nas, i u nama.
Možda i taj objekt koji će uletjeti u naš prostor opažaja isto je nekako zakinut na svoj način (što bi narod rekao – Našla krpa zakrpu ).

I dogodi se to…
Taj fatalni susret.

Bude tu svega. Od divote, radosti, strasti, preklapanja u svim nijansama, do boli.
Upravo ta bol, koju je teško objasniti, pravi razdor između subjekta i objekta. Puca po šavovima (valjda se prenapuhao sadržaj).
Opet se prizivaju znanstvena otkrića , filozofska i psihološka pojašnjenja i opet se nađe neko prihvatljivo rješenje , i za bol.

Čovjek se uvijek utješi – rekao bi naš Mali princ.

Nakon nekog vremena trebali bi, hladne glave i skalpelom, i onim divnim četkicama, što imaju arheolozi , pažljivo odgrtati taj naš „biser“ ljubavi.
Odbaciti sve ono što smo mu lijepo upakirali u blistajući omotač.

Nasmiješiti se sebi.
Prigrliti sebe.
Priznati si da smo vrhunski majstori iluzije (jer i to ne može svatko).
I prizemljiti u okrilje Majčice zemlje.

Fotografija :
https://www.srednja.hr/novosti/prekrasne-opticke-iluzije-koje-moze-stvoriti-samo-priroda/

I dio

Kod mene rijeke misli dolaze!
Muče me doslovce.
Onda se poigram s njima, i smire se.

II dio

Često u okruženju, susretima, ili komunikaciji nailazila sam na osobe koje bi nosile znamen ( ako se to može tako nazvati ) „žrtve“.

Priznajem da sam se i ja u jednom periodu života ponašala upravo tako. Ranjena, slaba, stalno bi naglašavala to svoje stanje i tražila odobravanje, podršku ili tek suosjećanje.
Dogodi ti se nešto strašno što ne možeš procesuirati i stalno si u tom kružnom labirintu iz kojeg teško izlaziš. Ovisno o traumama, period oporavka, analitike, razumijevanja zna biti izuzetno dug.
Neki potraže i stručnu pomoć, neki zašute i povuku se u sebe, neki galame i mašu , a neki se uhvate u koštac s onime što ih muči.
Toliko toga ima već oko nas da je teško se kratko osvrnuti i govoriti o tome.
Zašto se to događa?
Tko su ranjivije skupine?
Koliko dugo traje proces oporavka?
Postaju li te osobe na neki način oštećene osobe cijeli život?
To je samo dio nekih pitanja koja se nameću.

III dio
Žrtve roditeljskog odgoja

To je tema koju bi željela dotaknuti iz svog ugla promatranja, i nekih iskustava i znanja koja imam.
Susretala sam i susrećem i danas ljude koji često vrlo grdo govore o roditeljima, živim ili preminulim.
Osjećaju se kao žrtve neuspješnog odgoja, zakinuti za puno toga što često iznose.
Ponekad im to služi i kao obrana za svoja sadašnja ponašanja.

Godinama sam radila s roditeljima. Upoznala mnogo njih. Pohađala seminare za edukaciju roditelja. Vodila radionice za bolje roditeljstvo.
Tada sam i sama uočila koliko sam ja, kao majka, učinila pogrešaka u odgoju svoje djece. Koliko ih je to oštetilo ili ne, nisam sigurna.

Ono što je bitno je spoznaja da nema škola za roditelje.
Posebno u onim vremenima kad smo mi odrastali. Odgoj se tada zasnivao na osobnim iskustvima – tako su i mene moji roditelji, pa ću i ja svoje.
Odgoj i obrazovanje je napredovalo. Pedagogija i psihologija razvoja djece napredovala je. Dostupnost znanja, novih spoznaja je gotovo neograničena, za one koji žele.

Zamka današnjim roditeljima je zaposlenost i silne obveze, koje ih tjeraju da odgoj i obrazovanje djece prepuste većinom ustanovama gdje današnja djeca borave dulje od 8, 9, pa čak i 10 sati. Koliko je to sve dobro…pokazat će vrijeme odrastanja tih generacija.

Što sam htjela istaknuti ?
Često krivnju nečega što nosimo kao neku našu manjkavost, okrnjenost ili traumu prebacimo onima koji su nas stvorili – roditeljima.

E, tu se ja ne bi složila.
Zašto?
Zbog činjenice da smo odrasli ljudi.
Dobro je znati što nam se dogodilo, gdje je zapelo u djetinjstvu…što nas to žulja iz tih dana. Osvijestiti. Potražiti odgovore u literaturi koje ima u izobilju.
Netko može i kod terapeuta, pa da zajedno prokopaju zatrpane emocije.
U nekoj dobi, po meni bi to bilo između 30-40 , trebaš to spoznati.
Slijedeći korak bio bi –oprost roditeljima, bilo živućim ili preminulim.

Ja to jednostavno nazivam – Nisu znali!

Ostaviti tu jednu ipak lijepu toplinu odnosa roditelja i djeteta, jer sigurno je bilo i takvih trenutaka.

Što dalje?

Rad na sebi. Popravak oštećenja koja si uočio da su nastala. Osnaživanje emocija i korak po korak naprijed.

Svjesna sam da ima i onih tragičnih, zločinačkih porodica, ali to već spada u kliničku psihologiju i socijalne službe. Nažalost.

Ovo je tek usputni osvrt na ljude koji znaju gdje su zakinuti, krive i dalje druge, a ne poduzimaju pomak radeći na sebi i mijenjajući se na bolje.

p.s. morala sam…dirnula me edna situacija, pa pustila rijeku da teče 🙂

Kramar protiv Kramara

Nedavno sam gledao film, ponovno, nakon dugog niza godina. Kramer protiv Kramera. Priča iz sredine Jameričkih ’80ih, u kojem se majka gubi pod gaslightningom supruga i odlazi od obitelji, a on dobiva karmičku kaznu koja korijenski mijenja i stvara u njemu nove vrijednosti. Hmm..ukratko bi bilo to. Izvrstan film i Hoffmanovska briljantna interpretacija.

Pa kaj?

Pa niš!

Ključno mi je ovdje taj gaslightning, egoizam, egocentričnost, narcisoidnost, megalomanija i ine srodne manifestacija poremaćaja osobnosti u kojem individua pada pod kontrolu socijalnih normativa vrijednosti i klišeu ponašanja (ukoliko i sama nije izvor spomenutog), a u svrhu “normalnog” života i skrbi za svoju obitelj, koja bi trebala biti primarna okupacija svakoga od nas. S tim da ta okupacija ne prijedje u preokupaciju ili “okupaciju u dvadeset četiri slike”. (namjerno neću pisati o svakom od tih izraza, već će, koga zanima, pronaći dobre opise i na našem i na engleskom jeziku)

Da, vjerujem da te posao “zeme”, kak se po domaći veli, pa zalutaš s ekipom poslije posla na kavu koja se toči iz pivske flaše. Šalim se, naravno. Mislio sam na dokazivanje na poslu, preskakanje prepona (atletika), trpljenje kojekakvih bullinga, mobyinga, a i onog “zdravog” zanosa s poslom, koji se mogu pojaviti u svezi pokazivanja i dokazivanja svojih sposobnosti. No, postoje, jednostavno, ljudi kojima je karijera bitnija od glupe familije koja ga doma (i uokolo) sputava.

Jedna je stvar biti jedno – karijerista, a druga je stvar biti uvučen u svijet istih i cijelo vrijeme kaskati, trčkarati.. orbitirati oko tih ljudi kako bi dokazao sebe kao vrijednost, a sve to platiti uplakanim dječijim očima, izgubljenim vrijednostima supružnika. Neki odlaze toliko daleko da svu krivnju neuspjeha prebacuju na svoju obitelj i naročito na svoje potomke, ostavljajući širom otvorena vrata pakla za iste.

Treća stvar je organizirano postaviti takva pravila kao normalno funkcioniranje i kao poslovnu politiku, te se isto postavi i u socijalnu naviku za široke mase. Pa, nakon toga, mafijaški stav “ili si s nama ili si protiv nas”. I onda ti djeca odrastaju u žanrovskom oličenju psihološkog thrillera, pa kao takvi imaju svoju djecu sa par nivoa većim i jačim frustracijama…i tako dalje.

Sve je više takvih.

Da, možete se okretati oko sebe i tražiti ih u radnoj okolini. Možete to raditi u bilo kojoj radnoj okolini, bez obzira da li je vrijedno karijere ili je običan, šljakerski, posao. Možete slobodno iz te okolice suziti periferni vid i ustremiti ga na uže područje..možda za svoj radni stol.

Ma neee..naravno da nee. To se vas ne tiče.

Ni mene.

Ni svih onih koji su to vidjeli i osjetili na vlastitoj koži i platili vlastitim satima i danima, pa čak i godinama preispitivanja samog sebe “Da li da odem i prekinem to ili da trpim za opće dobro”, pa im se život pretvori u “još jedan dan”, a poslije u “korak po korak”. Nikoga se to ne tiče. To je sve izmišljotina pojedinaca pod utjecajem Orvellove “84.”…40tak plus godina kasnija u jednoj dalekoj zemlji na Balkanu..ili u predgrađu Balkana, da budem precizniji. Još jedna od onih teorija zavjere. Samo… ovu teoriju ne izvršava netko tamo..drugi.

Ameri su se još ’80ih borili s tim, kod nas je u punom jeku.. Gledajte Jamer’ku, pa ćete vidjeti svoju budućnost. Ali ne kroz Hollywoodske pinky naočale, već onu surovu stvarnost koja se ne čita i ne gleda po medijima. American dream se pretvorio u American nightmare…”from Elm street”. I naš se “rvacki” san pretvara u notjnu moru. Europski je vec takav.

Ne vidite? Onda ćete sanjati…otvorenih očiju. Vaši klinci sugurno hoće.

Mogao bih tu nabrajati tone primjera, poznatih..nepoznatih..već viđenih i neviđenih. Previše je to za čitanje. Premalo za educiranje. Bitno u ovom tekstu je da skrene pažnju. Ne lokalnih trollova (https://www.merriam-webster.com/dictionary/troll), koji će ionako antagonizirati napisano, već svakoga od nas, budnog ili u laganom drijemežu, naročito onih koji su u patnji zbog istog.

Postoji puno cyber komuna..iliti grupa na forumima, FB i inim socijalnim mrežama koje se bave istim i koje nude neki spokoj u smislu savjeta, prepoznavanja…možda čak i poneko riješenje…ako je moguće.

To vam je tak. Ako šutite, najebali ste, ako galamite, najebali ste…ako odete…ne znam. Ne znaaaam.

Ukoliko saznam, javim… porukom, preko goluba porukonoše 🙂